Mađarska grupa u vrtiću Potočnica svakodnevno radi na očuvanju običaja
Mađarska grupa u dječjem vrtiću Potočnica, koju je do nedavno vodila sada umirovljena odgojiteljica Katalin Svaguša, otvorena je i za djecu ne mađarskog podrijetla, ako grupa nije popunjena, a najveći broj djece je 22. O njima brinu dvije odgojiteljice, obje mađarskog podrijetla.
U grupu su znala ići i djeca čiji roditelji nemaju nikakve veze s Mađarskom te je jedno dijete, prisjeća se odgojiteljica, kroz tri godine vrtićkog staža toliko dobro usvojilo jezik da je nastavilo ići u dvojezičnu školu.
-Djetetu je to toliko ušlo u uho i zavoljelo je naš jezik, da je i nas odgojiteljice to začudilo. Jer imate dijete mađarskog podrijetla koje jezik sluša i u vrtiću i kod kuće, ali nema takav interes i ne upija tako lako. Tako da smo bile jako iznenađene, ali i jako sretne – kazala je Svaguša.
Cjelokupni cjelodnevni program odvija se na mađarskom, bez obzira s kakvim predznanjem dijete došlo. No, jezične barijere nema, sve se uči u hodu.
-Govorimo mađarski, objašnjavamo rukama i nogama, ponavljamo i nekoliko puta, ako baš treba, onda i prevedemo. No djeca su kao spužvice, jako brzo i radoznalo sve upijaju. Najteže im je savladati izgovor, ali puno smo vježbali, posebno kroz recitacije – objasnila nam je.
Svaguša se prisjetila kako je sve to krenulo prije više od 40 godina kada se iz Budimpešte preselila u Zagreb, ne znajući ni riječ hrvatskog.
Njen put odgojiteljice krenuo je već od rane mladosti kada je počela čuvati svoju rođakinju. U Zagrebu je odmah počela odlaziti u mađarski klub, gdje je organizirala program za djecu, svaku prvu nedjelju u mjesecu. Učili su pjesmice, mađarski folklor i o drugim običajima.
Nakon što je u Hrvatskoj dozvoljeno da se otvaraju manjinski vrtić, to se pitanje proširilo i među mađarskom manjinom. Puno djece je dolazilo u klub na nedjeljno druženje, pa se rodila pretpostavka da bi se mogla oformiti vrtića grupa.
Dokumentacija je predana u Ministarstvo obrazovanja i Mađari su dobili dozvolu za otvaranje “mađarskog vrtića”.
Mjesto se također dugo tražilo jer nisu svi vrtići imali slobodan prostor za dodatnu grupu. No, nakon nekog vremena javila se ravnateljica trešnjevačkog vrtića Potočnica i prostor je napokon osiguran.
Nakon što je i program rada napisan i odobren, sve je bilo spremno, postojao je prostor, postojao je plan rada, samo nisu još imali djecu.
-Bivša kolegica i ja smo skupile adrese naših članova, kako smo znale i umjele, neke smo čak dobile i na policiji. Tada smo doslovno krenule od vrata do vrata, od kuće do kuće i predlagali ljudima svoj program te ih nagovarali da pošalju djecu u naš vrtić – ispričala je kroz smijeh Svaguša.
Prva grupa koja je brojala osmero djece krenula je s radom 1.3 1994. godine., pa se tako po malo približava i 30ta obljetnica rada. Ona je u tih 30 godina iz grupe ispratila oko 400 djece.
Danas grupu u mađarskom vrtiću čine uglavnom djeca diplomata, djeca Mađara zaposlenih u Hrvatskoj kao što je to bio slučaj s velikim brojem radnika iz MOL-a te djeca iz mješovitih brakova Mađara koji ovdje žive već godinama i Hrvata.
Svaguša kaže kako im je uvijek bilo drago kada bi došla djeca baš iz Mađarske koja su tečno govorila jezik i koja su vukla ostatak grupe u tom smjeru.
Primijetila je i jednu zanimljivost vezanu uz mješovite brakove. Neka djeca iz njih su dolazila s predznanjem jezika i kod kuće su ga redovito vježbala s roditeljima. To je najčešće bio slučaj ako je majka bila mađarskog podrijetla. Ako je pak mađarskog podrijetla bio otac, djeca su puno lošije znala jezik i puno manje njime komunicirala kod kuće.
A roditeljima je danas vrlo bitno da djeca nauče svoj materinji jezik i to često iz razloga jer su ga njihovi roditelji, pa i bake i djedovi – zaboravili. Zato su prepoznali važnost njegova učenja kod mlađih generacija kako bi očuvali svoje korijene.
I godišnji plan samog vrtićkog programa sastavljen je tako da njeguje mađarske običaje i tradiciju.
Pjevaju se i recitiraju narodne pjesme, pripovijedaju se bajke i legende, prepričavaju običaji, pleše folklor, uče izreke.
-Običaje ipak nije dovoljno samo predati i prepričati, važno ih je i oživjeti što smo mi u grupi redovno činili. Djetetu kada nešto čuje, to uđe u glavu i ono zapamti određene detalje. No, kada to proživi, ono može to puno dublje pohraniti u sebe – komentirala je ova svestrana odgajateljica.
A ono što ne uđe u glavu, ide kroz želudac, kao na primjer mađarska tradicionalna hrana koja također nije zaboravljena.
Tako svake godine nakon završne priredbe, tijekom druženja roditelja na dvorištu, u pravim kotlićima svi zajedno kuhaju mađarski gulaš ili fiš paprikaš.
-Roditelje zamolimo da ispeku mađarske kolače i taj dan stvarno uživamo u svim našim tradicionalnim delicijama. Također, jednom mjesečno imamo svi zajedno obiteljsko druženje preko mađarskog kluba i to najčešće bude na Bundeku ili Sljemenu. Tada osim što se družimo, pečemo neke mađarske specijalitete kao langošice i mađarske kobasice što djeca obožavaju raditi – ispričala nam je Svaguša.
I po spajanju s drugim grupama u vrtiću, ova mala zajednica održala je maksimum svoje autonomije. Spajanja su se događala jako rijetko, najčešće u vrijeme ljetnih praznika, a grupu gotovo nikada nije preuzela hrvatska odgojiteljica, eventualno na sat vremena kada bi “mađarska teta” morala na prijem u ambasadu.
Bez obzira na to, djeca kao djeca, uvijek su lako našla zajednički jezik kada bi se to dogodilo. Rado bi se družila i igrala na vrtićkom dvorištu jer jezik igre ne poznaje granice.
Pitali smo kako izgleda jedan dan u mađarskoj vrtićkoj grupi?
Dan traje od 7 do 17 sati, a započinje okupljanjem i doručkom. Slijedi razgibavanje kojim se djeca razbude, a zatim sjedaju u krug i započinju razgovor. Pričaju o svojim osjećajima i događajima u danu.
Svaki dan usmjeren je na neku drugu zanimaciju, uz svakodnevno crtanje, pjevanje i igru. Jedan dan je usmjeren na prirodu i društvo, drugi na književni jezik, treći na ples i sviranje, četvrti na likovni i slično, a na kraju tjedna je tjelesni. Djeca obično jedva dočekaju da odu u dvoranu i to im je najdraži dio tjedna.
Po završetku vrtića velik broj djece upućuje se u dvojezičnu školu, no tamo ima određen broj mjesta, a roditeljima često ne odgovara voziti djecu na periferiju u neku školu gdje bi ona mogla učiti mađarski. Ipak, čak 80 posto djece iz mađarske vrtićke grupe nastavlja u nekoj vrsti dvojezične škole.
-Loše je to što škola bude dvojezična do četvrtog razreda, a u petom razredu se prelazi u hrvatske razrede gdje se njegovanje materinjeg jezika po modelu c znatno smanjuje – požalila se Katalin Svaguša, dodajući ipak kako djeca nastavljaju učiti mađarski u gimnazijama, a potom se zapute na studij hungarologije.
S djecom koja su otišla iz vrtića često ima kontakt, preko mađarskog kluba neku viđa svakodnevno, neku na mjesečnim druženjima. Mnoga su se odlučila na sviranje tradicionalnog mađarskog instrumenta citre, na kojem sviraju mađarske narodne pjesme pa se susreću upravo u mađarskom klubu u kojem Svaguša nakon umirovljenja obavlja velik dio organizacijskih poslova.
-Primijetili smo da djecu možemo držati na okupu najviše kroz pjesmu i ples. To ih jako zanima. Kada god imamo neko druženje i okupljanje, sve zovemo i svi se uvijek rado odazovu – primijetila je odgojiteljica. A najdraže joj je kad njezini bivši, sad već odrasli vrtićanci dovedu vlastitu djecu.
Za kraj je istaknula da je vrlo važno djeci pokazati koliko je bogata manjina kojoj oni pripadaju. Kako ih treba od malih nogu učiti da prihvate različitost, da poštuju svoje, ali i tuđe. Da je važno da spoznaju bogatstvo svoje kulture, jednako kao i one u kojoj žive, ali i drugih kultura.
*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
foto: privatna arhiva Katalin Svaguše