Braća i sestre nikada ne mogu imati “iste roditelje”
Braća i sestre, ponekad kao da su dva različita svijeta i kao da ne dijele niti jednog, a kamo li oba roditelja. Dakle, djeca odrastaju u istoj kući, odgajana su manje više jednako (jer ipak svako dijete zahtjeva drugačiji pristup) i imaju iste mogućnosti. Ipak, ta djeca odrastu različita koliko je to moguće. Kako?
Jedno dijete voli na primjer sport, drugo ne podnosi, jedno je umjetnička duša, a drugo zaljubljenik u matematiku i slično. Sigurno ste i sami roditelj koji je doživio nešto slično.
Stručnjaci kažu da prilikom oplodnje ženske spolne stanice dolazi do mješavine gena, i to ne samo roditelja, već i baki i djedova. Također, muškarčeva sperma i ženina jajna stanica svaki put “nose drugu mješavinu” te dolazi do rekombinacije ili preslagivanja gena.
Iz toga razloga neka djeca sliče fizički, imaju iste geste, mimiku i slično se i ponašaju dok su druga vrlo različita.
Dakle, zaključak je da braća i sestre mogu naslijediti manje slične genetske kodove nego što roditelji obično pretpostavljaju. A kako se genetski kod braće i sestara manifestira kao osobine kompliciranije je nego što se prije mislilo.
-Većina naših osobina je poligenska”, što znači da uključuju mnoge gene. Na satu biologije učili smo da jedan gen utječe na jednu osobinu, ali boja očiju, na primjer, uključuje najmanje 16 gena i mnogo različitih regulatornih genomskih regija – ispričao je profesor genetike.
Mogućnosti odstupanja između DNK braće i sestara tu ne prestaju. Na djelu je nešto što se zove epigenetika. Uključuje čimbenike kao što su prehrana, zagađivači okoliša i stres koji mogu promijeniti načine “izražavanja” gena. Zbog epigenetike, čak i geni koje dijele braća i sestre mogu generirati različite rezultate.
Genetika ili odgoj?
Dugogodišnja rasprava o tome što je važnije u odgoju djece – njihovo genetsko naslijeđe ili odgoj – mijenja se spoznajom da genetika i odgoj rade zajedno kako bi utjecali na to kako se naša djeca razvijaju. Naime, pronađene su razlike čak i kod jednojajčanih blizanaca koji su odrasli i odgajani zajedno – njihova okolina na svakog od njih ostavila je drugačiji otisak.
Nije nevažan niti roditeljski utjecaj, odnosno ponašanje roditelja prema djeci što na malene ostavlja dubok dojam. U obiteljima, dijete koje je doživjelo više topline ili na primjer više nježnosti od svoje majke, pokazivalo je manje problema u ponašanju i također je imalo manje simptoma depresije i anksioznosti. Roditeljski utjecaj je čak vidljiv i na ponašanju jednojajčanih blizanaca.
Zašto bi se mama prema jednom blizancu ophodila drugačije nego prema drugom? Istraživanja su pokazala da to može ovisiti o zdravstvenim problemima djeteta, odvojenosti (ako je jedno provelo dulje vremena na intenzivnoj skrbi) ili ju pak jedno od djece više podsjeća na bivšeg partnera.
Druga područja roditeljstva za koja se čini da dovode do razlika kod jednojajčanih blizanaca su kognitivna stimulacija (djeca koja je primaju više bolje se obrazuju i disciplina (djeca koja su oštrije disciplinirana imaju veću vjerojatnost da će razviti probleme u ponašanju).
Što se tiče braće i sestara koji nisu blizanci, znanstvenici su iznijeli jednu zanimljivu tvrdnju o razlozima njihove različitosti. Odnosno, primijetili su da dvoje djece koja nisu blizanci ne mogu ustvari imati identične roditelje jer su roditelji, kada god dobiju dijete, u nekoj novoj fazi života koji na svoj način utječe na njihove stavove, ponašanje ili pak raspoloženje. Tako da nikada isu apsolutno isti, premda on ito tako ne vide.
No, bez obzira na razlike vaše djece i koje vam svojim ponašanjem “više odgovara” jer to je nekad neminovno tako, djeca zaslužuju pristup bez osuđivanja te odgovaranje na sve njihove potrebe, kakve god bile, poručuju stručnjaci.
foto: Freepik