U parku danas vladaju doslovno “zakoni džungle”
Parkovi su namijenjeni djeci i djeca pripadaju u parkove. Da je parkova premalo, svjedoči činjenica da su prepuni, a na jednu spravu, posebno ako je neka nova, neobična i “cool” u redu zna čekati i njih desetak.
Novootvoreni park u ulici Kate Šoljić, pokraj kojeg se proteže i niz kafića u kojem roditelji malo veće djece mogu neometano uživati, postao je preko noći prava meka dječje igre. Sprava možda nema previše, ali parkić je vrlo moderan, futuristički i zanimljiv.
Jedne večeri nakon što smo se u obližnjem kafiću počastili palačinkama, svratili smo tamo da vidimo što se nudi. Djece je puno pa moja starija, alergična na gužvu radi oko parka krugove na romobilu, dok mlađi, još premalen za bitke, spava u kolicima. Mala od šogora se odlazi igrati.
Nakon nekoliko minuta do mene dopire neki zvuk, ide mi na živce no ne okrećem se jer razgovaramo, no nešto stalno iritantno nabija, sve učestalije. Napokon se okrenem i vidim tri klinca od oko 6 godina kako nabijaju vratima na ulasku u parkić koji ima ogradu. Nabijaju i nabijaju. Razmišljam da li da reagiram. Ako odem tamo, što da ima kažem? Da prestanu nabijati? Tamo ima još 50 drugih roditelja, pa me “hvata” onaj dobro poznati efekt pod nazivom, “netko drugi će”.
No, nije to jedino što me sprječava. Pitam se opet, gdje su roditelji? Možda će oni doći do djece i reagirati, samo što još nisu čuli. ali roditelji se ne pojavljuju. Ne želim se miješati u tuđa posla, pa ostavljam odgovornima za djecu da ih discipliniraju.
I na kraju, evo što me još spriječilo. Danas ako prigovoriš tuđem djetetu, ma što ono radilo, ne prođeš baš najbolje. Jer djeci se u 21 stoljeću ne prigovara. Ako opomeneš tuđe dijete, iako mu majka ili otac sjede dva metra dalje od njega i prave se ludi dok ono izvodi gluposti, možeš dobiti doslovno šaku u glavu.
Tko si ti da odgajaš tuđu djecu pored majke i oca?! Tko si ti da digneš glas na tuđe dijete? Ima ono onoga tko će da diže glas! Ova dječja nedodirljivost kreće danas još iz vrtića, pa se proteže u osnovnu školu gdje se djeci valjda više ne smije zaključiti trojka itd itd, da bi kulminirala u srednjoj gdje svi moraju dobiti ocijene koje žele kako im snovi o boljoj budućnosti ne bi bili srušeni.
Skrenuh s teme. Uglavnom, zbog svoje sigurnosti i tromosti odlučila sam ne odgajati tuđu djecu. A ta tuđa djeca su napokon postigla ono što su valjda htjela. A to da je sa novih vrata na novoj ogradi novog parkića, otpala kvaka. Klinci stoje kao ukopani, odjednom više nemaju volju nabijati vratima. Jedna žena, za koju smo sumnjali da je mama jednom od njih, (ili svima) stoji dva metra dalje i okrenuta leđima tipka po mobitelu.
Ogovaramo ju zdušno, ali žena na kraju samo nezainteresirano krene i dalje zureći u mobitel prema drugom dijelu parka, pa shvatimo da ipak izgleda nije ničija mama. Kriva je jedino za neodvajanje od mobitela. Nakon par minuta pojavljuju se dva oca. Jedan kupi kvaku, drugi traži šaraf po podu. Ne čujemo govore li išta djeci, ali ako i govore to je vjerojatno “ne uzrujavajte se”.
Možda su i pronašli šaraf, nemam pojma, ali naguraju nekako kvaku uz malo junačkog nabijanja i riješili su posao. Možda baš i nije kao što je bilo, ali što sad, vrata se mogu otvarati, nisu djec akriva za ovu malu nezgodu. Zašto je to bilo potrebno? Zašto se igrati nabijajući vratima parka i po kvaki, kada su igračke za djecu u parku?
Onda me još muči pitanje do kada je djeci mjesto u dječjem parku? Na spravama gdje su u redu čekali klinci od tri do pet godina, među njima su i dvije cure od jedno 12 ili 13 kojima su klinci prespori. Ne mogu dočekati da se popnu po stepenicama, prošetaju po mostiću i spuste se niz tobogan jer su za njih jednostavno prebrze. nije da ih guraju, ali klincima stvaraju nervozu i pritisak, koliko god se mame ovih malih kikača trude da s oni penju polako i da ne žure zbog nikoga.
Jednom sam u dječjem parku pokraj Cibone vidjela hrpu srednjoškolaca kako “vise” na penjalici. Na tom potezu postoje tri parka u nizu i ne treba niti spominjati da su svi roditelji i bake izbjegavali taj u kojem su se njih petorica derali i vrijeđali, odnosno “spikali”. Navečer pak u tim parkovima više ne spikaju, nego uništavaju sprave, piju i ostavljaju hrpetinu smeća.
Komunalni redari koje pak financiramo i koji uvijek imaju jednu te istu ispriku “premalo nas je a posla previše”, po običaju spavaju. Očito je jeftinije promijeniti klupicu ili spravu svako malo, nego poslati nekoga u inspekciju.
Ti koji su do jučer trgali kvake, danas čupaju cijele sprave i nitko im ne može ništa reći, jer su od malih nogu naučeni da “ne trpe ničije gluposti”. Tijekom noći ih ne vidimo pa nas samo ujutro u paku dočeka njihovih ruku i noćnih provoda djelo, a tijekom dana, ako nas počaste svojim prisustvom, ostaje nam jedino lagano produžiti korak iz parka.
foto: Dječja posla