Sindrom srednjeg djeteta može se izbjeći – bitno je ne prepustiti se uvjerenju da je nešto neizbježno
Ako ste i sami srednje dijete ili ste roditelj srednjeg djeteta, sigurno ste se zapitali o poziciji koju ono zauzima u obitelji. I možda ćete se složiti da je to vrlo nezahvalno i specifično mjesto. Prvo dijete je ono koje je stiglo uživati u nepodijeljenoj ljubavi i pažnji. Najmlađe je beba koja treba najviše pažnje. Srednje dijete je na “ničijoj zemlji”.
Ono mora biti prilagodljivije od svoje starije i mlađe braće i sestara. Mora se više od njih potruditi da se “slaže” i da se uklopi. Da nađe svoj uulogu je rona mu nije dana rođenjem kao njima.
A to nije lako. No, sav taj trud rezultira time da je ono najčešće vrlo šarmantnog karaktera, razmišlja izrazito kreativno, riskirat će više nego djeca oko njega, a itekako je željno i pažnje te roditeljskog priznanja i podrške.
Treba još nadodati i kao su uza sve i izvrsni pregovarači i posrednici. No, uz impresivan set vještina i pozitivnih osobina, dolazi i onaj manje impresivan.
Srednja djeca nerijetko su manje odvažna i manje odlučna od ostale djece u obitelji, njihove komunikacijske vještine su također lošije, a posjeduju i veću količinu zavisti prema braći i sestrama.
Usto, stručnjaci su zaključili, takva djeca često odrastu osjećajući se zanemareno i izostavljeno od ostaka obitelji.
Stereotip ili istina?
No, je li to doista tako u praksi, kako zvuči u teoriji? Ili se radi o “zabavnom” stereotipu zalijepljenom svojoj srednjerođenoj djeci?
Ne, taj sindrom ipak postoji, tvrde stručnjaci, ali ne na način na koji ga mi zamišljamo.
-Sindrom srednjeg djeteta nije unaprijed određeno biološko stanje koje proizlazi iz rođenja u sredini obitelji, već društveno očekivanje – objasnili su.
Prvo dijete je dijete na kojem se koje uči. Kupuj use knjige, traže s esavjeti od prijatelja, trže se grupe podrške. Prati se svako podrigivanje i pokret.
Najmlađe dijete, mezimac u obitelji provuče se s puno toga jer roditeljski radar više jednostavno “nije na nivou” na kojem je nekad bio.
A tu je potom i drugo, odnosno srednje dijete. Konzultacije, grupe i knjige više nisu potrebne jer se sve više manje zna. Sve je rutina, mogu se napraviti neki popusti jer roditelji su opušteniji, a sve što dijete napravi, nije odmah popraćeno pljeskom i usklicima jer sve je već viđeno.
-Takav stav prema srednjem djetetu, ako se bude održavao tijekom života, može mu poslati poruku da ono nije ‘zanimljivo’ ili da nije ‘ništa posebno’. I upravo takav stav uzrok je sindromu srednjeg djeteta – objašnjavaju stručnjaci.
No, neki ne podržavaju tu tezu i smatraj uda redoslijed rođenjane može biti tako bitan faktor djetetova karaktera.
Individualne potrebe
Štoviše, naglašavaju, u to je čak i štetno vjerovati.
-Ako roditelji povjeruju u takvo što, mogu osjećati da je neizbježno da njihovo srednje dijete odraste bez navedenih negativnih karakteristika i jednostavno se prepustiti – komentirala je jedna psihologinja. Dodaje kako je važno je ne svesti svoje dijete i njegovo iskustvo u obitelji na ‘broj’. Roditelji bi trebali biti pažljivi prema individualnim potrebama svakog djeteta, a probleme rješavati u kontekstu života tog djeteta, a ne njegovog reda rođenja
Najvažniji savjet kojeg roditelji srednjeg djeteta mogu dobiti jest da budu svjesni problema i da paze na znakove. Ponašanja poput glume, izljeva bijesa, svađanja, smrzavanja i izbjegavanja obiteljskih događaja samo su neki od načina na koje djeca, bez obzira na redoslijed rođenja, pokazuju da im je potrebna dodatna pažnja.
A na kraju dana, naglašavaju stručnjaci, snažna i povezana obitelj koja provodi puno vremena u zajedničkim aktivnostima, uspjet će prevladati svaki problem i svaki sindrom.
foto: Freepik