Moderna pošast: roditelji “vise” na mobitelu i ne primjećuju svoju djecu
Možda sam ja jednostavno živčana osoba ili su to trudnički hormoni ili ne volim tuđu djecu, ne znam više niti sama. Stvar je u tome da ovih dana, kako je lijepo vrijeme, nakon što pokupim malu iz vrtića, odemo u obližnji park ili onaj kojeg gospođica kraljica velikodušno izabere.
Prije je izbjegavala parkove i doživljavala živčane slomove čim bi vidjela puno djece, pa smo uglavnom solirali, držali se praznijih parkova i mjesta, a sada nakon vrtića je malo društvenija, pa nismo više „otpadnici“. Samim time počela sam primjećivati (tek sada) neke stvari koje me užasno nerviraju.
Dakle, svi smo mi divni i dobri roditelji koji volimo da nam djeca budu na svježem zraku i što više fizički aktivna. Zato odlazimo u park nakon vrtića i tu provedemo još sat ili dva našeg dragocjenog vremena, ponekad užasno umorni jer smo tek došli s posla.
No, sve mi se čini da su tih sat ili dva u parku postali rezervirani za roditeljske telefonske konferencije, dok većina djece bezglavo vrluda parkom i terorizira drugu djecu (i roditelje), uzurpira sprave i radi, da se tako izrazim, gluposti.
Da se razumijemo, i ja ću pogledati mobitel kad dođemo u park, odgovoriti na poruku ili slično, a potom ga ipak spremam jer sam eto nesposobna obavljati tri stvari odjednom pa se tako ne mogu skoncentrirati i na čitanje poruke i odgovaranje, a da pritom slušam i pričam sa svojim djetetom i još pazim hoće li nekome baciti pijesak u oči ili pasti s tobogana.
Neki dan tako ljuljam Kleu na ljuljački i vodimo visokoumni razgovor kako ona ne može imati bebu u trbuhu jer samo velike cure mogu imati bebu i još im za to, po mogućnosti, treba dečko. Dolazi malo već curica na ljuljačku do nas, sjeda uredno na friški golublji drekec, dok njezina baka obavlja vesele telefonske pozive i to kako mi se čini, jedan za drugim. Naziva sve pajdašice iz kvarta, a ni unuka joj ne zaostaje u brbljavosti. Uključuje se u naš razgovor i ok, neću sada bojkotirati što ona priča, malo dogovaram njoj, a malo svojoj, no mala se ne gasi i više moja ne može doći do riječi, ova kao navijena, bla bla bla…Počinjem ju ignorirati i nastavljam razgovarati samo sa svojom, bacim tu i tamo pogled prema baki, no ova još ima i para na telefonu i brojeva u imeniku.
Taman kad mislim pobjeći s ljuljačke, baka posustaje i naravno, kada je završila s mobitelom, završilo je i vrijeme u parku. Mala krešti, plače, no baka je neumoljiva. Nemam više koga nazvati, pa idemo doma.
Jedan drugi put dogodilo mi se da mi se Klea vrti na vrtuljku i odnegdje doskakuće duplo stariji klinac, sleti se na vrtuljak i počne ga divljački okretati. Ja naravno vrisnem na njega i uzmem svoje dijete, očitam mu lekciju da se tako ne vrti vrtuljak kada su mala djeca na njemu. Pogledam gdje je mama – 20 metara dalje u drugom parku na mobitelu, korakom dostojnim puža kreće prema našem parku – očito joj se ne žuri.
Mobitel je očito postao nešto bez čega ne možemo nikada ili nigdje, ali mi je stvarno nevjerojatno da dva roditelja sjede na klupi, jedno surfa, drugo klafra, onda nekako u isto vrijeme spuste svoje spravice i počnu: „Gdje je Marko, jel ga vidiš? Gdje je, gdje je?! Glupane!!“
Histerično traže dijete koje nitko nije niti pogledao u proteklih pet minuta i koje se moglo popeti bilo gdje ili čak odlutati van gabarita parka.
Što je najgore, počela su me živcirati i ta djeca, jednako kao i njihovi roditelji, iako nisu ništa kriva i čak ako ja nisam upletena u cijelu situaciju.
Jednom smo se mi tako igrale u pješčaniku i mala je cura od dvije godine, čija je mama mama bila zauzeta mobitelom, otrčala do druge mame i curice koje su sjedile na klupi odmah do nas i nešto jele. Mala je htjela isto jesti, ali nije više ništa ostalo da joj ponude. Postala je malo nervozna, pa je počela natezati ovu curicu s klupe i na kraju je ta curica počela plakati, a njezina mama nije htjela biti gruba s pridošlicom pa je pokušavala sve riješiti razgovorom. Onda se mobitel-mama polako došetala i kao pokušala odvesti svoju curicu ali u stvari bez previše truda, pa je ova nastavila navlačiti drugu koja je sve više cendrala.
Ne razumijem, zar se ljudi jednostavno ne znaju maknuti kada vide da je situacija otišla u krivom smjeru? Ili im je mobitel isprao mozak? Ok, sve su to djeca, ali ako moje dijete na paše tvom djetetu i tvoje dijete urla zbog mog djeteta, nije li ipak red da se maknem? Ili nešto propuštam u cijeloj priči? Možda su se pravila igre u međuvremenu promijenila dok smo mi izbjegavali parkove, pa je sad to sve u redu.
Eto, ne znam jesam li ja jednostavno previše živčana što smatram da mobitel i kvalitetno provedeno vrijeme s djetetom ne idu jedno s drugim i da svoje dijete morate imati na oku. Ne znam, meni je iritantno vidjeti djecu kako žicaju druge roditelje hranu i pažnju dok ih njihovi vlastiti ne primjećuju. Ne morate svaku sliku iz parka ili ne znam od kuda isti čas prilijepiti za svoj Facebook zid, ili barem ne morate to raditi svakog dana, više puta. Ne morate niti nazvati sve svoje zaboravljene prijatelje dok sjedite na klupi. Uživajte malo na svježem zraku i dignite guzice s klupe, pa će vam i klinci na kraju biti zadovoljniji, a možda i mrvicu mirniji kada shvate da ne moraju privlačiti vašu pažnju.
foto: Dječja posla