Samopouzdanje se ne može izgraditi ostajući u zoni ugode
Svi znamo da djeca kako ulaze u pubertet počinju propitivati svijet oko sebe te ponajviše – sebe. Svoj položaj u društvu, život, a ponajviše svoj izgled. Samopouzdanje u toj dobi posebno je ugroženo, pa se mnogi tinejdžeri potpuno neutemeljeno smatraju pretilima, ružnima, previsokima, preniskima, pre razvijenima i nerazvijenima. Uglavnom – ništa što jesu nije dobro.
Posljednjim se istraživanjima došlo do uznemirujućeg podatka, a taj je da se djevojčicama u dobi od 8 do 14 godina razina samopouzdanja smanjuje za čak 30 posto. Uznemirujuće je znati da djevojčice već u drugom razredu osnovne škole počinju patiti zbog svog izgleda. Inače, pad samopouzdanja događa se kod oba spola otprilike oko 12te godine života, no dio djevojčica nažalost je dio i ove crne statistike.
Mozak djevojčica u pubertetu preplavljen je estrogenom koji povećava emocionalnu inteligenciju, a s druge strane poruke društva, roditelja i medija koji ih okružuju, šalju poruke o očekivanjima, savršenstvu, standardima i svemu onome što doprinosi niskom samopouzdanju i samopoštovanju.
Njihova emocionalna inteligencija omogućuje im da bolje pročitaju emocionalni krajolik oko sebe, ali ih također čini pažljivijima, opreznijima, manje vjerojatnim da će pokušati nešto novo i nepoznato.
Po mnogim mjerenjima djevojčice u adolescenciji premašuju dječake, pogotovo po akademskom uspjehu. Istodobno, stopa anksioznosti kod djevojčica alarmantno je porasla u zadnjih 10 godina. Kako i zašto?
Razlog su najčešće očekivanja koja osjećaju da moraju ispuniti: akademski uspjeh, dok ujedno moraju biti i “dobre djevojke”.
Dječaci pak lakše riskiraju i propadaju, pa tako i grade samopouzdanje. Ipak, za djevojčice nesvjesno potičemo njihove perfekcionističke tendencije i želju da ugode drugima.
Dakle, one odrastaju pretjerano razmišljajući o svemu, bez spremnosti da riskiraju, pokušaju nešto, potpuno pogriješe i krenu nanovo.
Pokušaj postizanja savršenstva (nemoguć zadatak) znači da djevojke ne mogu podbaciti, pa neće preuzeti taj rizik. Podaci pokazuju da postotak djevojčica koje kažu da ne smiju podbaciti raste za 150 posto u dobi od 12 do 13 godina, a 45 posto 13-godišnjaka kaže da si ne mogu priuštiti neuspjeh.
Od dječje do tinejdžerske dobi, uvjerenje djevojaka da ih drugi ljudi vole pada sa 71% na 38%, što je drastičan pad od 46%.
No, samopouzdanje se nikako ne može izgraditi ostajući isključivo u zoni ugode, radeći samo stvari u kojima smo već dobri. To je igranje na sigurno i ne pomaže u razvoju.
Pubertet se inače često naziva i “dobom straha”, no zanimljivo je da su roditelji često ti koji su više prestrašeni nego sama djeca te se više boje neuspjeha i nerijetko “koče” svoju djecu.
Kako postati roditelj koji će prerasti vlastita ograničenja i strahove i potaknuti djecu da izađu iz sigurne zone?
Najbolje je prestati pomagati kćerima da se kreću svijetom, jer to moraju naučiti same. Neka zabrljaju, pogriješe, a zatim shvate kako se oporaviti. To je kontra svakoj roditeljskoj intuiciji, ali to je jedini način da im se omogući rast samopouzdanja.
Zanimljiv je i podatak da su očevi puno sposobniji procijeniti samopouzdanje svog djeteta bez obzira na spol od majki. Čak je 26 posto vjerojatnije da će oni donijeti ispravnu procjenu. Kod žena, odnosno majki ta je sposobnost zamagljena njihovim vlastitim nerealnim očekivanjima i vlastitim preispitivanjima.
Zato imajte na umu da djevojčice ne mogu biti istinski samouvjerene dok uistinu ne postanu ono što jesu. Poticanje i njegovanje da pronađu svoje strasti i da se mogu izraziti, preuzeti te rizike i izgraditi otpornost omogućuje im stvaranje zaliha povjerenja kako bi prebrodile ono što im dolazi.
foto: Freepik