Prema najnovijem istraživanju, današnja djeca sve se manje igraju sama, već najčešće za igru i zabavu trebaju roditelje. Usto, niti izlazak iz kuće bez nadzora nije im nešto previše poznato, a roditelji im to sve kasnije dozvoljavaju. Naime, današnju djecu roditelji samostalno puštaju van prosječno u dobi od 11 godina, dok su isti ti roditelji bez nadzora smjeli izlaziti igrati se već sa devet godina.
Prije nekoliko desetaka godina roditeljski nadzor gotovo da i nije postojao dok su se djeca igrala vani
Iako se razlike u odgoju generacija sadašnjih roditelja i njihove djece mogu vidjeti na mnogo različitih područja, poput koliko vremena djeca provode pred ekranima, koju hranu jedu…jedna od najvećih razlika je boravak na otvorenom. Naime, kad su generacije današnjih roditelja odrastale bili su doslovno “izbačeni” vani i vrata su se za njima zatvorila. Iza njih nije bilo roditelja koji bi ih nadzirao i bili su slobodni istraživati i igrati se.
Prema istraživanju, to se više ne događa, djeca se više ne igraju vani bez nadzora odraslih. To ne znači da se djeca nikad ne igraju vani sama, već se promijenila dob u kojoj im je to dopušteno.
U istraživanju provedenom u Velikoj Britaniji sudjelovalo je oko 1900 roditelja koji imaju djecu u dobi od pet do 11 godina. Većina tih roditelja kazala je da im je u djetinjstvu bilo dopušteno da se vani igraju sami prije no što napune devet godina. Oni pak svojoj djeci isto ne dopuštaju do dobi od 11 godina, što bi značilo da su sami svjesno podvukli granicu na dvije godine kasnije.
Profesorica koja je vodila istraživanje rekla je da je sada svuda u svijetu prisutan zaštitnički roditeljski trend, ali da time roditelji svojoj djeci pružaju manje slobode nego što je njima bilo osigurano u djetinjstvu.
Profesorica smatra da su razlozi za novo, prezaštitničko ponašanje roditelja razni.
-Jedan bitan razlog zbog kojeg roditelji brinu je zasigurno povećanje prometa u naseljima i na ulicama te sve brža i neopreznija vožnja – kazala je ova stručnjakinja. Napomenula je još da roditeljski nadzor ima jedan posebno negativan učinak, a to je smanjenje djetetove sposobnosti procjene i upravljanja rizikom. Odnosno, dijete više ne može samo u potpunosti shvatiti što je opasno, što nije, kako se nositi u nekoj posve običnoj situaciji u kojoj su se nalazila djeca prije recimo 30 godina.
Također, istaknula je profesorica, djeca su izgubila svoj pustolovni duh koji su nekad imala, što je razvojno i više nego potrebno i poželjno za njihovo mentalno zdravlje i dobrobit.
Povrh toga, sama koncepcija igrališta i zelenih površina za dječju igru u gradovima ne pruža mogućnosti za avanturističku igru i istraživanje. Profesorica stoga savjetuje gradskim planerima da ih učine zanimljivijim mjestima za dječju igru.
–Igra na otvorenom od velike je važnosti za djecu da razviju osjećaj sebe i odnos sa svijetom oko sebe. Zaštitni instinkti odraslih nisu korisni kada ograničavaju i kontroliraju istraživanje, kreativnost i djetetov prirodni instinkt da se slobodno bave okolinom. Igra je način na koji djeca rastu i razvijaju se, gradeći iskustva i vještine koje će ih učiniti otpornima, a za to im trebaju vrijeme, prostor i sloboda – istaknuli su stručnjaci.
foto: Freepik