Ponekad hvalimo svoju djecu i kada to ne zaslužuju
Nema ništa slađe za dječje uši od pohvala “Bravo, kako si pametna” ili “Kako si zgodan u tome”, a roditelji nerijetko daju iste pohvale i ako dijete riješi neki problem ili pak dozvoli mlađem bratu da uđe u njegovu sobu. Ponekad pohvale sipamo bez razmišljanja, u nadi da će on pasti na plodno tlo i da ćemo isto pozitivno ponašanje doživjeti i u budućnosti.
Premda djecu stalno obasipamo pohvalama i ohrabrenjima, čini se kako su ona sve manje samostalna, sve više ovisna i plačljiva, manje brižna te sve više privilegirana.
Roditeljima pak nikada ili rijetko kada je namjera odgojiti dijete koje za sebe smatra da je privilegirano i bolje od drugih, no često griješimo obasipajući djecu pohvalama i divljenjem za minimalno akcije što sprečava djecu da daju najbolje od sebe. Radite li i vi tako, možda je vrijeme da odete na dijetu – barem što se slatkih riječi tiče:
Puno pohvale bez zaleđa
Znanstvenica Carol Dweck, PhD, istaknula je da kada djeca dobiju “neutemeljene pohvale”, koje u stvari nisu potkrijepljene nikakvom konkretnom radnjom, imaju manju šansu da savladaju neki zadatak ili riješe problem od djece kojima je govoreno da moraju “vrijedno raditi i truditi se”. Dweck upozorava da se to ne odnosi na uobičajene pohvale, već na konstantno “dizanje u nebesa” i najmanjih sitnica, na način da djetetu stalno napominjete kako je najbolje, savršeno, kako je svaka slika koju nacrta naprosto izvanredna, a sve što složi od kockica, vrhunac arhitekture.
Rješenje: Ograničite broj dnevnih pohvala na radnje koje to uistinu zaslužuju. Ohrabrujte svoju djecu i potičite ih da budu bolja i da postignu više, što će im svakako bolje doći od praznih riječi. Uskoro će i vaša djeca, kada postanu veća, shvatiti koje su pohvale jednostavno ušle u vaš svakodnevni jezik te kada budete uistinu ponosni na njih, to se neće razlikovati od vaših uobičajenih pohvala.
Hvalite ono što je djetetu urođeno
Ovdje su stvari dosta škakljive, jer roditeljima je sigurno teško ne pohvaliti dijete koje jako lijepo pjeva, svira ili je za svoje godine natprosječno dobro u nekom sportu. no, s druge strane, to je djetetov prirodni talent, nešto što mu je jednostavno dano, dio njega i dijete do toga nije došlo teški mi napornim radom. Lako možete upasti u zamku da dijete uživa u onome što mu je urođeno i ne uloži truda d a u tome bude još bolje i ne razvije se dalje u tom području. Dijete odraste u uvjerenju da je najbolje, da će uvijek prvo zaigrati u ekipi, da će uvijek biti izabrano, da će pobjeđivati na natjecanjima….no kako godine idu, to isto dijete suočit će se s drugom djecom koja su razvijala svoj talent i odjedanput će postati frustrirano što postoje i bolji od njega te što biti svoj jednostavno više nije dovoljno. Što je najgore, djeci će nedostajati naučenih alata da tu situaciju promijene, jer će biti naučena da su izvrsna takva kakva jesu i da ne trebaj uraditi na sebi.
Rješenje: Potaknite akciju i trud, umjesto da se zadovoljite pohvalom sposobnosti. Hvalite trud i uložen rad, jer to je nešto nad čime djeca imaju kontrolu, dok je talent jednostavno talent. U godinama koje dolaze, djeca će tako naučiti razvijati i osnažiti svoje talente.
Pretvaranje pohvala u etikete
Možda niste niti svjesni, ali pohvalama ponekad dajete djeci i određene etikete, pozitivne, ali i negativne. Kao na primjer kad kažete: “Ivan je sportaš u obitelji, igra nogomet od četvrte godine”. Ili: “Petra je naš klaun, uvijek nas sve nasmijava”. ili pak: “Ana je ona stidljiva, ne voli se previše družiti”. Tim etiketama, ili trpanjem dječjih osobina u jedan veliki koš, svjesno ili nesvjesno ukazujete na skup dječjih vrlina i mana, a imate li više djece, može zvučati kao i da ih uspoređujete. Pritom se dijete koje nije odlikaš, sportaš, lumen ili nešto slično, može osjećati manje vrijedno.
Istu stvar možete raditi i na način da se na jedno dijete, “ono pouzdano” uvijek oslanjate da će obaviti zadatke kako treba te njemu povjerite sve poslove za koje želite da budu besprijekorno odrađeni. to je dijete koje će donijeti zdjelu salate na stol, a da ništa ne prospe, koje smije sudjelovati u bojanju zida ili pravljenju kolača. Oslanjajući se uvijek na to dijete prešutno mu dajete priznanja što drugo dijete vidi i osjeti.
Usto, dajući djeci etikete, na neki im način predodređujete ono što moraju biti i šaljete podsvjesnu poruku da nemaju kontrolu nad tim što čine.
Rješenje: Oduprite se pobudi da svako dijete strpate u neki koš i da ih okarakterizirate nekim određenim imenom. Kada pak dijelite kućanske poslove, pobrinite se da budu prilagođeni dobi djeteta, a ne njegovim vještinama i snalažljivosti, jer nespretno dijete onda nikada neće naučiti i neće imati vjere u sebe i svoje postupke. Umjesto toga, ohrabrujte djecu da se okušaju i u onome u čemu nisu najbolji, jer tko zna, možda jednoga dana baš u tom području zablistaju.
Pohvale naglašavate pred braćom i sestrama
Djeca vole dobiti pohvalu za svoje ponašanje, no naglašavate li posebno njihove vrline i uspjehe pred braćom i sestrama? To je još jedna od pogreški koju roditelji rade nesvjesno, jednostavno želeći podignuti djetetovo samopouzdanje ili pak svjesno, u nadi da će vaša pohvala dobrom ponašanju zapeti za uho bratu ili sestri koji se nisu toliko iskazali, pa će se i oni ubuduće potruditi da budu bolji.
Na žalost, najčešće ćemo postići samo kontra-efekt i poruku o superiornosti brata ili sestre što može dovesti do natjecanja ili neprijateljstva među djecom.
Rješenje: Imajte na umu da je prigovor, kao i pohvalu, najbolje djetetu dati onda kada ste na samo i kada dijete može istinski uživati u njoj. Također, potrudite se da se ostala djeca ne osjećaju obeshrabreno i manje vrijedno. Dijete koje ste pohvalili na samo, osjećat će se još bolje jer ste izdvojili svoje vrijeme kako biste porazgovarali s njim o objasnili mu koliko ste ponosni.
Pohvala upakirana s prigovorom
Nema ničega pozitivnog, ako pohvalu umotate u isti papir zajedno s nekom zajedljivom primjedbom. Npr, vaše dijete je pospremilo sobu, a vi ga pohvalite na sljedeći način: Sad je to druga soba otkako si uložio trud da ju pospremiš. Nije li ljepše sada kada se pod napokon može vidjeti i kada mogu normalno otvoriti vrata?”. Na ovaj način ono što je trebao biti pohvala, postaje u stvari čista verbalna otrovna strelica. ako još dodate nešto kao “Rekla sam ti”, nećete kod vašeg djeteta uspjeti pobuditi pozitivne osjećaje što vam je možda i bila prvotna namjera.
Rješenje: Isporučite pozitivne riječi i zadržite se na tome. Vjerovali ili ne, ali pohvala će prije utjecati pozitivno na dječje ponašanje, nego ako je umotana skupa s prigovorom.
foto: Lee Lilly