Blagdanske radosti neizostavan su dio i naše male obitelji
Kada imaš tisuću obaveza (i problema), znaju ti se dogoditi čudne stvari. Jedna od njih je recimo, da nekako skoro pa uspiješ preskočiti Božić. Svake godine planiram polako udisati svu tu atmosferu koja mi se inače jako sviđa, ali nekako se uvijek nađem izluđena, s previše obaveza, premalo novaca, a blagdanskoj idili svjedočim samo preko tuđih fotki na Facebooku.
Sve je počelo adventskim vijencem. Zaboravili smo na njega i sjetili se da smo ga zaboravili nakon dobrih 10 dana. S obzirom da se spremamo na liječenje u inozemstvo i ne znamo gdje nam je s oproštenjem dupe, a gdje glava, samo smo odmahnuli rukom i nastavili dalje s dnevnim obavezama.
Onaj za vrata kćer i ja smo ručno napravile i mogao bi komotno sudjelovati u natjecanju kiča i neukusa i bez konkurencije pomesti sve druge ružne vijence za vrata. Srećom da smo u našoj zgradi na pretposljednjem katu, pa oni susjedi koji žive niže nemaju priliku vidjeti tu dekadentnu umjetnost nastalu u kućnoj radinosti. Ali poštar nije bio te sreće. Mislim da sam ga vidjela kako odlazi od nas sa zlobnih osmjehom, ali tko će znati…
Božićno doba je inače i doba koje redovito preležim u krevetu. Nerijetko to zahvati i moj rođendan sredinom prosinca, pa njega dočekam s temperaturom, šmrkljava, ljuta i ukomirana. Ova godina nije bila ništa drugačija jer čemu mijenjati tradiciju? Posjetila me neka čudna bolest koja je izgledala kako mješavina gripe i moždanog udara, pa sam jedno tjedan dana doslovno bila oduzeta s temperaturom 39 i grlom koje je odavalo dojam da pokušava progutati jedno 50 omanjih kaktusa.
Za to vrijeme muž je bezglavo brinuo o dvoje bolesne djece od kojih je starija imala virozu/gripu/kugu sličnu mojoj, a bebač od 7 mjeseci kozice. Ja naravno nisam imala kozice i nisam ih dobila od starije kćeri pa sam ih tako slijepljena sa svojom bebom čekala kao osuđenik na smrt.
Neka dođu i neka me samo pometu nakon ove gripe/kuge!
Takvoj ukomiranoj ništa pametnije i normalnije nije prolazilo kroz glavu nego: Tko će kupiti poklone za djecu ako ja ne ozdravim? Tko će kupiti poklone tetama u vrtiću? Tko će kupiti poklone za naše prijatelje? Tko će napraviti kolače? Sve je propalo!!
Da ne spominjem o tome kako sam svake noći sanjala vađenje viza, avionske karte, pronalazak smještaja od par tisuća dolara…previše problema u krivo doba godine!
Kada je muž rekao da će to sve on, došlo mi je da zaplačem, ali ne od olakšanja i sreće, nego od jada, jer nekad ga znam poslati u trgovinu da kupi kruh, mlijeko i na primjer jogurt i on dođe bez jedne od te tri stvari jer nije uspio zapamtiti sve tri. Ili me nazove i kaže da ima jako puno vrsta jogurta pa koji bih ja točno htjela. Zato sam skoro zaplakala. Ali nije da nije pokazao inicijativu. I da se nije super brinuo o djeci. Ali ne, ne, ne, ovom zadatku jednostavno nije dorastao!
Prošao je moj rođendan, a svi moji planovi pali su u vodu. Prolazi lagano i Advent, a sve aktivnosti na koje sam htjela voditi djecu, isto su pale u vodu. Za ukrase koje smo mislili izrađivati više nije bilo vremena (niti za odlazak u trgovinu po potrebni materijal). Nije bilo vremena za opušteni obilazak trgovina, ispijanje kuhanog vina, vješanje božićnih čarapa…
Domjenci na koje sam poslovno trebala otići su prošli, što naravno nikako nije dobro za posao jer ljudi te vole i vidjeti s vremena na vrijeme (jednom godišnje) i čuti malo o tome što radiš i planiraš. Ho ho ho, ne ove godine, dragi moji!
Ozdravljam ipak taman na vrijeme da mogu potajno gajiti nadu kako bih sve nekako mogla stići obaviti, ali toliko na knap da znam da ću u stvari izludjeti utrkujući se s naočigled bržim protivnikom. Priprema, pozor, sad!
Usto, moja četverogodišnjakinja me bez imalo milosti i obzira proganja po stanu ( ne ide u vrtić da povrati imunitet nakon kozica i gripe/kuge) i prijeti kako će Djedu Mrazu ostaviti pokvarene kekse pokraj prozora ako mu samo padne na pamet da joj ne donese lutke Elsu i Anu. Govorim joj da su vjerojatno sve male curice zaželjele Elsu i Anu ove godine, pa da za nju možda neće biti, ali ona je samouvjerena da Else i Ane neće biti za neku drugu malu djevojčicu, a da se Djedica neće htjeti petljati baš s njom.
Da ju Djed i malo poznaje, vjerujem da mu ne bi palo na pamet da joj se zamjeri. Klinjo od 7 mjeseci srećom voli sve od plastične žlice do kartonske kutije, pa oko njega nemam puno muke niti posla. Ako ništa, zapakirat ću mu praznu kutiju. Ups! Moram i po ukrasni papir. Metre i metre. Kilometre. Pa još malo razgovora o Elsi i Ani i još malo prijetnji na račun Djedice. Kako predivno i produktivno!
Odlučno ali smireno, jer takav trebaš biti kada krećeš peći kolače, bacam se u raj blagdanskih aroma i počinjem stvarati božićnu čaroliju obavijenu mirisom kakaa, cimeta, ruma… i što je to? Ah da, miris neuspjeha. Prva tura kolača leti ravno u smeće. Moji čovječuljci, sobovi, ježići i zvjezdice pretvorili su se u pećnici u tvrde čokoladne mrlje zlokobnog izgleda. Ni prvi ni zadnji put.
– Ma dobri su, ja ću sebi ostaviti i pojesti nekoliko komada – kaže moj hrabri muž, koji da mi dokaže da uopće nisu loši, zagrize preda mnom junački jednu neidentificiranu čokoladnu mrlju. Čuje se čudan zvuk i u trenutku mislim kako mu pucaju svi zubi. Nakon tog nemilog krckanja i on ipak odustaje da sačuva nekoliko primjeraka sad već ugljenolikih kolačića. Draži su mu njegovi zubi.
Svjesna svojih mogućnosti koje ipak svake godine nekako uspijem precijeniti, bacam se na pravljenje nekoliko vrsta kuglica od keksa koje bi uspjeli i slabovidnoj kornjači bez ruku. Da ne bi ljudi eto rekli da nisam niti jedan kolač napravila. I hoću da me djeca pamte kako veselo i prpošno pečem kolače za blagdane, razvlačim tijesto i usput pjevam božićne pjesme…Je, kako da ne! Samo što će mene moja djeca pamtiti po psovkama, histeričnom urlanju i čestom otvaranju kante za smeće.
Misija pokloni? Nekako sam puna ideja dok ne krenem u shopping, kada mi sam pogled na histeričnu krvoždernu rulju obriše sve misli iz glave. Što sam htjela kupiti ovom djetetu? Nemam pojma. Ne mogu se sjetiti ni koliko sin od frendice ima godina dok me šutaju i gaze u trgovini s igračkama. Na kraju uzmem ono što uspijem dohvatiti i otprilike povezati sa svakim djetetom i naravno kada izađem iz trgovine mislim kako je to glupo sranje.
Jedino dobro u svemu tome je što ja baš nisam neki komercijalni tip i koji ne voli tu pretjeranu blagdansku rastrošnost, pa ne patim na to da niti svom djetetu, a ni tuđem kupim dvorac od 600 kuna ili kocke od 700. Ne dam! Neka budu zadovoljni s malim stvarima jer dobivaju igračke i gluposti svaki mjesec u godini. Uostalom, ne bi li Božić trebao biti blagdan skromnosti, duhovnih vrijednosti, mira i zajedničkog druženja obitelji, a ne blagdan najblještavijih lampica i najskupljih lutki? Roditelji kao da se natječu sami sa sobom da potroše što više i svom djetetu priušte apsolutno najbolji poklon jer će upravo on osigurati klincu svu sreću ovoga svijeta. Barem na tri minute. Barem tog jednog jutra. No kada je zdravlje jedini poklon kojeg si želiš, onda ti možda sve drugo izgleda plitko i isprazno…tko će znati?
Nakon sumanute kupovine iz koje se vraćamo više mrtvi nego živi, krećemo s umatanjem poklona, no to je sport u kojem nitko u našoj kući ne briljira. Poklone za tete u vrtiću smo tako lijepo umotali da smo im odlučili slagati da ih je kći sama umotala jer zaista je poražavajuće priznati da su se s tim borile dvije odrasle osobe. Onda zaključujemo da će biti humanije da ostali dobiju svoje poklon vrećice, a da ih mi slobodno poštedimo našeg umijeća umatanja.
I eto…još samo da serviramo “pokvarene” kolače za Djedicu koji nekako slutim ipak nosi Elsu i Anu ( i možda jednu praznu kartonsku kutiju) i naša misija je obavljena.
Između smo uspjeli još dvaput izgubiti i pronaći putovnice i obaviti hrpu birokratskih stvari jer tko za blagdane ne voli malo birokracije?
Joj, što to fino miriši? A ne, nije bor jer je on od plastike! Srećom postoje svijeće uz koje ti stan može mirisati na one kolače koji ti uspjeli ili na pečenu patku ili ajvar ili cimet ili ajvar s cimetom.
Sve najbolje svima za blagdane i nadam se da su bili manje stresni nego naši
foto: josh hunter