Tatjana Barat podijelila je kako niti njezino odrastanje nije uvijek bilo idilično, a danas i progovara o tome kroz svoje slikovnice
Tatjana Barat, magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, lektorica, književnica,
edukatorica napisala je te nedavno objavila slikovnicu Neobična boca. Priča je to o crvenoj pandi Andi koja progovara o odrastanju u nesigurnom obiteljskom okruženju, šutnji i osjećaju nevidljivosti. Kroz dječju književnost željela je otvoriti prostor za razgovor o iskustvima koja odraslima često nije lako prepoznati, a djeci još teže izraziti.
Pročitali smo slikovnicu o malenoj pandi koja svojim porukama i crtežima uveseljava sve oko sebe dok i sama proživljava teške trenutke te porazgovarali s autoricom o poruci koju je željela prenijeti.
Dječja posla: Slikovnica je, možemo reći, autobiografska. Koliko vam je bilo izazovno progovoriti o ovako
nekoj temi, problematičnim obiteljima u kojima djeca odrastaju?
Tatjana Barat: Sjećam se kada sam jednom, dok sam bila djevojčica, bila u posjetu kod školske prijateljice. Tada si nisam znala objasniti što je to i zašto se tako osjećam, no njezina kuća je bila nekako lepršava, šarena. Njezina mama se smijala, a tata nije vikao na nju. Čitava kuća se, u usporedi s onom u kojoj sam ja
odrasla, činila prozračnom i svjetlijom. Danas znam da je to bilo zato što sam, za razliku od te
nekadašnje prijateljice, odrastala u disfunkcionalnoj obitelji u kojoj mama nije imala nikakvu podršku,
pa time gotovo ni izbor. Da bih danas mogla govoriti o toj temi, prošla sam godine psihoterapije. Sada
mi je sasvim normalno govoriti o tome i upozoravati na tu tematiku. Netko mora. Divno je čitati
šarene slikovnice, u koje sam i ja uostalom nekada bježala, ali one ne prikazuju realnost mnoge djece.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, tijekom proteklih godinu dana čak je 14 posto
djece živjelo s barem jednim roditeljem ovisnikom, a smatra se da je u Hrvatskoj više od 250 000
ovisnika o alkoholu. I zato je i nastala moja Neobična boca. Djeci koja odrastaju kao što sam ja želim
dati nadu da će sve biti u redu, a onima koji su sada odrasli, ovo je svojevrsni zagrljaj koji nisu dobili
onda kada su bili djeca.
Osim toga, u priči upoznajemo i likove koji se bore s drugim problemima, a sve njih povezuju Andine
priče i crteži. Koliko je god njoj teško, pronašla je načine kako to preživjeti, kako zadržati svoje svjetlo
i kako pomoći drugima.
Dječja posla: Koji je cilj vaših slikovnica i kojoj su dobi one namijenjene?
Tatjana Barat: Priče o neustrašivim hrvatskim ženama, Kad odrastem, želim biti liječnik i Neustrašive hrvatske žene namijenjene su osnovnoškolskoj dobi, dok se Neobična boca može čitati i mlađima. Cilj svih mojih knjiga je od samog početka bio unijeti na naše prostore nešto što ovdje još ne postoji i čini se da sam u tome uspjela. Prethodnim knjigama sam željela poticati dječju radoznalost, poučiti ih o važnosti
žena u društvu, dati im alate na koje se mogu osloniti kada i sami krenu u ostvarivanje svojih snova.
Iako se Neobična boca na prvi pogled možda čini drugačijom od mojih prethodnih knjiga, njezina je
junakinja također neustrašiva. Također ruši granice, također se zauzima za sebe, također se bori za
svoje snove, a to je nešto najvažnije što možemo usaditi djeci.
Dječja posla: Ima li slikovnica slične tematike premalo i zašto su ustvari važne?
Tatjana Barat: Da, iznimno su rijetke. Kada sam ja prije pisanja istraživala postoji li nešto slično, naišla sam samo na jednu slikovnicu ovakve tematike koju je pripremio Zavod za javno zdravstvo Međimurske županije. U stranoj literaturi također nisam pronašla ništa nalik Neobičnoj boci, tek poneke ilustrirane brošure, stripove i slično. Za savjete sam upitala i svog prijatelja psihijatra Andreja Proševa, koji je i dao osvrt u samoj knjizi, a koji mi je odgovorio da se gotovo nikada u literaturi alkoholizam ne gleda iz
perspektive djeteta koje to doživljava te smatrao to velikim manjkom. Baš zato u planu su i posjeti grupama anonimnih alkoholičara kako bih im iz svoje perspektive, odnosno perspektive djeteta koje
je to živjelo, ukazala na posljedice njihovih odabira.
Dječja posla: Što biste željeli da vaša slikovnica prenese djeci koja je čitaju?
Tatjana Barat: Neki dan javila mi se poznanica iz gimnazijskih dana i napisala mi kako jedva čeka pročitati ovu knjigu sa svojim šestogodišnjakom, i to zbog učenja o različitim perspektivama i životima. Drugim riječima, iako njezino dijete ne odrasta kao panda Anda, moja mu poznanica želi ukazati na to da postoje i oni koji nisu toliko sretni. Upravo je to i jedan od najvažnijih elemenata ove knjige – dati djeci do znanja
kako možda živi njihov prijatelj iz razreda, razvijati empatiju, čuti što se zaista događa iza nečijeg
perfekcionizma ili pak „zločestog ponašanja“. S druge strane, tu će se prepoznati i djeca koja to
svakodnevno žive, kao i ona već odrasla koja su nekoć tako živjela. Njima je ova knjiga poput
zagrljaja, nade, pojašnjenja da oni nisu krivi za ponašanje svojih roditelja.
foto: Dječja posla, web stanica Tatjane Barat