
Ako imate osjećaj da vam je kći do jučer sve govorila, a danas na gotovo svako pitanje odgovara s „ne znam”, „ništa” ili „pusti me”, niste jedina mama koja to prolazi. Adolescencija mijenja odnos majke i kćeri, ali to ne znači da bliskost mora nestati. Istraživanja pokazuju da upravo male, svakodnevne stvari mogu pomoći u ponovnom povezivanju.
Adolescencija mijenja odnos majke i kćeri, ali to ne znači da bliskost mora nestati
Postoji trenutak koji mnoge mame tinejdžerica dobro poznaju. Nekada je kći dolazila mami ispričati baš sve – tko joj se sviđa, što se dogodilo u školi i zašto se posvađala s prijateljicom. A onda odjednom vrata sobe postanu češće zatvorena, odgovori sve kraći, a svako pitanje može izazvati kolutanje očima. Mama se tada lako može zapitati što se dogodilo s njezinom djevojčicom.
Dio odgovora krije se upravo u adolescenciji. Tinejdžerice prirodno počinju tražiti veću samostalnost i odvajati se od roditelja. No potreba za neovisnošću ne znači da im majčina blizina više nije potrebna.
Nije važno samo koliko ste zajedno, nego kako provodite vrijeme
Istraživanja pokazuju da zajedničko vrijeme roditelja i adolescenata može biti povezano s kvalitetnijim obiteljskim odnosima. U jednom longitudinalnom istraživanju više zajedničkog vremena u ranoj i srednjoj adolescenciji bilo je povezano s manje obiteljskog konflikta nekoliko godina kasnije. Zajedničko vrijeme pritom nije značilo samo ozbiljne razgovore, nego i sasvim obične aktivnosti poput zajedničkog jela, gledanja televizije, odlazaka nekamo ili drugih svakodnevnih aktivnosti.
To je zapravo dobra vijest za mame koje imaju osjećaj da s kćeri više ne mogu normalno razgovarati. Ne morate organizirati veliki razgovor o vašem odnosu niti smišljati neku spektakularnu aktivnost. Ponekad je dovoljno otići zajedno u trgovinu, napraviti palačinke, pogledati epizodu serije ili se provozati automobilom. Čak i ako tijekom tog vremena kći dio vremena provede na mobitelu.
Ponekad je lakše razgovarati dok nešto radite
Tinejdžerici može biti neugodno sjediti preko puta mame i odgovarati na pitanja poput „Kako si?”, „Što se događa?” ili „Zašto mi ništa ne govoriš?”. Međutim, dok zajedno hodaju, kuhaju, voze se ili slažu nešto u sobi, razgovor se može dogoditi spontano i bez osjećaja da je na ispitu.
Zato mama ne mora svaki zajednički trenutak pretvoriti u ispitivanje. Umjesto niza pitanja o školi, prijateljima i problemima, može se jednostavno uključiti u ono što kći radi i pustiti da razgovor ide svojim tijekom. Ako tinejdžerica sama počne pričati o nekoj situaciji, najvažnije je ne prekidati je odmah savjetom ili vlastitim iskustvom.
Tinejdžerica želi bliskost, ali i osjećaj da je svoja
Jedno istraživanje majki i djevojaka u ranoj adolescenciji posebno je istaknulo ono što roditeljima tinejdžera može biti teško razumjeti: djevojke istodobno trebaju povezanost s majkom i veću autonomiju.
Zato tinejdžerica može jednog trenutka željeti mamin zagrljaj, a već sljedećeg viknuti da je ostave na miru. To nije nužno znak da je prestala voljeti majku ili da je njihov odnos narušen. Ona pokušava pronaći granicu između toga da je još uvijek dijete svoje obitelji i toga da postaje sve samostalnija osoba.
Majka joj pritom može dati prostor za vlastite odluke, interese, prijatelje i privatnost, uz jasne granice tamo gdje su one potrebne. Pretjerano nadziranje i stalno ispitivanje mogu imati suprotan učinak od željenog jer tinejdžerica može početi još više skrivati ono što joj se događa.
Ne mora svaki razgovor završiti savjetom
Kad nam dijete konačno nešto kaže, roditeljski refleks često proradi automatski. Počnemo objašnjavati što bi trebalo napraviti, govoriti što bismo mi učinili ili podsjećati dijete da smo mu upravo takvu situaciju predvidjeli.
Istraživanja komunikacije između majki i adolescentnih kćeri pokazuju koliko je važan osjećaj da ih majka ne samo sluša nego i razumije. Zato ponekad nije potrebno odmah ponuditi rješenje. Dovoljno je pokazati da smo shvatili zašto je nešto našoj kćeri bilo teško ili važno.
Korisno može biti i jednostavno pitanje: „Hoćeš da te samo saslušam ili želiš da ti kažem što ja mislim?” Tako tinejdžerica dobiva mogućnost da sama odredi što joj u tom trenutku treba.
Uvedite mali ritual koji je samo vaš
Zajedničko vrijeme ne mora biti posebno ni skupo. Možda je to subotnji odlazak po doručak, zajednički odlazak na kavu, film petkom navečer, šetnja nakon večere ili odlazak u shopping jednom mjesečno. Važno je da postoji nešto što kći može doživjeti kao vaše vrijeme.
Još je bolje ako dio tih aktivnosti bira ona. Ako voli kozmetiku, možete zajedno gledati proizvode. Ako voli sport, možete otići na utakmicu. Ako obožava određenu seriju, pogledajte je zajedno. Ako joj je najdraže samo sjediti u automobilu i slušati glazbu, i to je sasvim dovoljno.
Poanta nije u tome da mama mora početi voljeti sve što voli njezina kći. Važno je da joj pokaže da su joj njezini interesi dovoljno važni da joj se želi približiti.
Ne pokušavajte popraviti odnos u jednom vikendu
Ako su se mama i kći posljednjih mjeseci često svađale, nije realno očekivati da će jedan zajednički izlazak sve promijeniti. Povjerenje i bliskost ponovno se grade kroz puno malih trenutaka.
To znači da mama ne mora svaki put komentirati odjeću koju je kći odabrala, koliko je vremena provela na mobitelu ili zašto joj je soba neuredna. Isto tako, ono što joj je kći povjerila ne bi trebalo kasnije postati argument u svađi. I roditelji mogu pogriješiti, pa priznanje pogreške ponekad može učiniti više za odnos nego dugo objašnjavanje.
A što ako kći trenutno ne želi provoditi vrijeme s vama?
I to se može dogoditi. Tada zajedničko vrijeme ne bi trebalo postati još jedna obaveza koju tinejdžerica mora ispuniti.
Ako joj se određeni dan ne ide s mamom u šetnju ili joj se ne gleda film, nema potrebe od toga napraviti novu svađu. Može joj se jednostavno dati do znanja da je poziv otvoren i da će biti dobrodošla kada poželi.
Tinejdžerica možda neće odmah reagirati, ali poruka ostaje: mama je tu i ne moraš joj se približiti samo onda kada imaš problem.
Bliskost se ne gradi velikim gestama
Adolescencija može izgledati kao razdoblje u kojem se dijete udaljava od roditelja. No ta udaljenost nije nužno kraj bliskosti – često je dio odrastanja. Majka ne mora postati najbolja prijateljica svoje kćeri. Ona joj i dalje treba kao roditelj, osoba koja postavlja granice i daje sigurnost.
Istodobno može biti osoba uz koju se tinejdžerica osjeća viđeno, saslušano i prihvaćeno. A do takvog odnosa često se ne dolazi velikim razgovorima, skupim izletima ili savršenim zajedničkim aktivnostima, nego svakodnevnim sitnicama.
Ponekad je dovoljno napraviti palačinke, pogledati jednu epizodu serije ili se zajedno odvesti do trgovine. Ako se kroz takve obične trenutke kći počne osjećati sigurnije uz mamu, veća je vjerojatnost da će joj se obratiti i kada joj se dogodi nešto puno važnije.
Foto: Freepik

