Istaknute teme • Odgoj

67, skibidi, rizz… Kad djeca počnu govoriti jezik koji roditelji više ne razumiju

Ako vaše dijete odjednom govori „six-seven“, naziva nekoga „sigma“, spominje „rizz“, „aura“, „cooked“ ili „skibidi“, nema potrebe paničariti. Vrlo vjerojatno niste propustili neki važan roditeljski sastanak. Propustili ste – nekoliko TikTok videa.

Dječji sleng oduvijek je postojao. Svaka generacija imala je riječi koje su odraslima zvučale čudno, smiješno ili potpuno besmisleno. Razlika je u tome što se danas nova riječ ne širi samo školskim hodnikom.

Djeca danas stvaraju svoj jezik brže nego ikad, a roditelji i učitelji često samo pokušavaju shvatiti što su upravo čuli

Može nastati na internetu, postati viralna preko noći i već sutra biti u svakoj učionici.

„Six-seven“ nije riječ. To je fora.

Jedan od najboljih primjera trenutačnog dječjeg „brainrota“ upravo je 67, odnosno „six-seven“.

Djeca ga ubacuju u razgovor, ponavljaju ga, smiju se i često uopće nije važno što bi ta brojka trebala značiti.

U tome i jest poanta.

Odraslima je teško razumjeti humor kojem je dovoljno da je besmislen. Djeci je upravo to smiješno.

Slična je priča s izrazima poput „skibidi“, „sigma“ ili „rizz“. Neki imaju određeno značenje, neki ga mijenjaju ovisno o kontekstu, a neki se jednostavno koriste zato što ih svi drugi koriste.

Drugim riječima – dijete ponekad ne pokušava nešto reći. Samo pokušava biti dio ekipe.

Zašto učitelji polude prije roditelja?

Zato što se taj jezik više ne zadržava samo na odmoru.

Učitelji slušaju „six-seven“ usred sata, učenici se smiju, netko ponavlja izraz, drugi ga nadograđuje i odjednom se pola razreda zabavlja nečim što odrasloj osobi nema baš nikakvog smisla.

Američki Education Week ove je godine upravo zbog toga među nastavnicima istraživao koji ih dječji izrazi najviše zbunjuju ili živciraju. „Six-seven“ bio je među najčešće spominjanima, uz izraze poput „skibidi“, „rizz“, „sigma“, „aura“ i „cooked“.

I tu zapravo počinje zanimljiviji dio priče. Jer djeca nisu samo naučila nove riječi. Stvorila su način komunikacije koji odrasli ne kontroliraju.

To je njihov mali tajni klub

Dječji sleng nije uvijek samo moda. On je i način pripadanja.

Ako dijete zna što znači neka fora, zna kada je treba izgovoriti i razumije zašto se druga djeca smiju, ono je „unutra“.

Ako roditelj pita: „Što to znači?“, dijete može samo odmahnuti rukom.

Jer možda ni samo ne zna objasniti. I to nije ništa novo. Djeca su oduvijek imala svoje šale, nadimke, izraze i igre koje odrasli nisu razumjeli.

Internet je samo učinio da taj dječji svijet postane brži, veći i puno teži za pratiti.

Trebamo li ih zbog toga zaustavljati?

Ne zbog svake riječi. Ako dijete doma govori „six-seven“ sto puta dnevno, vjerojatno ne treba obiteljski sastanak o opasnostima modernog slenga.

Ali ako dijete više ne zna normalno razgovarati bez memova, ako namjerno ometa nastavu ili koristi internetski jezik kako bi vrijeđalo ili ismijavalo druge, onda više nije riječ samo o bezazlenoj fori.

Tada vrijede ista pravila kao i za bilo koje drugo ponašanje: može biti smiješno dok nikome ne smeta i dok znaš kada je vrijeme stati.

Možda je najvažnije da ne pokušavamo razumjeti baš sve

Roditelji često imaju osjećaj da moraju znati što njihovo dijete gleda, što govori i što svaka nova riječ znači.

Ne moramo. Ponekad je dovoljno pitati: „Dobro, objasni mi što je tu smiješno.“

Možda ćemo dobiti odgovor: „Ne možeš ti to razumjeti.“

I možda je dijete ovaj put potpuno u pravu.

Jer djeca će uvijek imati svoj jezik. Nekada će to biti riječ koju odrasli ne razumiju, nekada šala koju nitko stariji ne smatra smiješnom, a danas je to broj 67 koji se izgovara bez ikakvog posebnog razloga.

Ne moramo govoriti njihovim jezikom.

Ali bilo bi dobro da ne zaboravimo razgovarati s njima i kada ga ne razumijemo.

Foto: Freepik

Komentirajte

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.