Što ako vaše dijete želi obući nešto neobično, imati drugačiju frizuru, baviti se hobijem koji njegovi prijatelji ne razumiju ili jednostavno reći svoje mišljenje – ali se boji da će mu se vršnjaci smijati?
Dijete ne može stvari gledati na način: “baš te briga što drugi misle”
U djetinjstvu i adolescenciji pripadanje skupini ima veliku važnost. Djeca žele biti prihvaćena, a ponekad im je zbog toga lakše sakriti ono što ih čini posebnima nego riskirati da budu drugačija. Zato je jedna od važnih roditeljskih uloga pomoći djetetu da razumije: ne moraš biti isti kao drugi da bi vrijedio i bio prihvaćen.
Ne govorite samo „nije važno što drugi misle“
Odrasloj osobi možda se čini jednostavno reći: „Briga te što drugi misle.“ Djetetu to često nije tako lako.
Ako mu se vršnjaci rugaju zbog odjeće, interesa ili načina na koji govori, njihovo mišljenje može mu biti vrlo važno. Umjesto umanjivanja njegovih osjećaja, pokušajte ih priznati.
Možete reći: „Razumijem zašto ti je neugodno. Nije lijepo kad se netko ruga. Ali to što se njima nešto ne sviđa ne znači da s tobom nešto nije u redu.“ Takav razgovor djetetu šalje važnu poruku: moji osjećaji su važni, ali tuđe mišljenje ne određuje moju vrijednost.
Pohvalite autentičnost, a ne samo uspjeh
Djeca često dobivaju pohvale kada nešto naprave dobro – dobiju dobru ocjenu, pobijede na natjecanju ili budu najbolja u nečemu. No jednako je važno primijetiti trenutke u kojima su pokazala hrabrost da budu ono što jesu.
Ako dijete obuče nešto što mu se sviđa iako zna da nije uobičajeno među njegovim prijateljima, možete reći: „Sviđa mi se što znaš što se tebi sviđa.“
Ako izabere neobičan hobi, nemojte ga odmah pitati hoće li se to svidjeti njegovim prijateljima. Pitajte njega: „A što se tebi u tome sviđa?“
Na taj način dijete postupno uči razlikovati „ovo se meni sviđa“ od „ovo će drugi odobriti“.
Nemojte od različitosti napraviti novu obavezu
Postoji jedna važna zamka: cilj nije odgojiti dijete koje će pod svaku cijenu biti drugačije.
Nije potrebno da dijete namjerno nosi nešto neobično, suprotstavlja se većini ili odbija ono što vole njegovi prijatelji kako bi dokazalo da je posebno. I prilagođavanje drugima ponekad je sasvim normalno.
Važnije je da zna da ima pravo izabrati ono što mu odgovara, čak i kada se njegov izbor razlikuje od izbora drugih.
Drugim riječima, ne učimo dijete da bude drugačije. Učimo ga da se ne mora odreći sebe samo zato da bi se uklopilo.
Vježbajte odgovore na zadirkivanje
Djeci ponekad nije najveći problem sama mogućnost da će im se netko rugati, nego to što ne znaju što učiniti ako se to dogodi.
Kod kuće možete kroz igru proći različite situacije. „Što bi rekao da ti netko kaže da je tvoja majica bez veze?“
Dijete može odgovoriti jednostavno: „Meni se sviđa.“ Ili: „Ne mora se tebi sviđati.“
Ili čak samo slegnuti ramenima i nastaviti svojim putem.
Ne mora uvijek imati savršen odgovor. Važno je da zna da ne mora svaku provokaciju pretvoriti u raspravu.
Pomozite mu pronaći ljude uz koje može biti svoje
Ponekad problem nije u djetetu, nego u društvu u kojem se nalazi.
Ako dijete stalno mora skrivati svoje interese, izgled ili osobnost kako bi ga skupina prihvatila, vrijedi razgovarati o tome kakva su mu prijateljstva zapravo potrebna.
Objasnite mu da dobar prijatelj ne mora voljeti sve što i ono, ali bi trebao moći poštovati njegove izbore.
Ne moramo biti isti da bismo bili prijatelji. To je jedna od najvažnijih lekcija koju dijete može ponijeti iz odrastanja.
Budite mu primjer
Djeca puno više uče promatrajući roditelje nego slušajući njihove savjete.
Ako odrasli stalno razmišljaju o tome što će drugi reći, komentiraju tuđi izgled ili izbjegavaju nešto što žele samo zato što „što će ljudi misliti“, teško je očekivati da će dijete razviti potpuno drugačiji odnos prema tuđem mišljenju.
Zato mu pokažite da i vi možete biti svoji.
Recite naglas kada nešto birate zato što se vama sviđa, a ne zato što je popularno. Pokažite da možete pogriješiti, predomisliti se i imati mišljenje različito od većine.
A što ako se vršnjaci ipak rugaju?
Nažalost, ne možemo uvijek zaštititi dijete od tuđih komentara. Čak i kada ga učimo samopouzdanju, netko mu se može narugati.
Tada je važno da dijete zna da se ne mora samo nositi sa svime.
Postoji velika razlika između povremenog zadirkivanja i sustavnog ismijavanja, ponižavanja ili isključivanja. Ako se ruganje ponavlja, postaje agresivno ili dijete zbog njega počinje izbjegavati školu, društvo ili aktivnosti koje voli, odrasli trebaju reagirati.
Hrabriti dijete da bude svoje ne znači ostaviti ga samog da se bori protiv vršnjačkog nasilja.
Najvažnija poruka
Možda ne možemo odgojiti dijete koje nikada neće osjetiti sram, nesigurnost ili strah od tuđeg mišljenja. Ali možemo mu pomoći da, unatoč tome, postupno razvije unutarnji osjećaj:
„Ne moram svima biti po volji da bih bio vrijedan.“
Jer cilj nije da dijete nikada ne poželi biti poput drugih. Cilj je da, kada odraste, zna tko je – i da se zbog toga ne mora ispričavati.
Foto: Freepik