Roditeljska separacijska anksioznost ima neke jasne znakove
Prvi odlazak djeteta u jaslice, vrtić, na čuvanje kod bake i djeda ili u ljetni kamp često je emotivan trenutak. Dok se najviše govori o dječjoj separacijskoj anksioznosti, stručnjaci upozoravaju da jednako intenzivne osjećaje mogu proživljavati i roditelji. Taj se fenomen naziva roditeljska separacijska anksioznost i mnogo je češći nego što se misli.
Što je roditeljska separacijska anksioznost?
Roditeljska separacijska anksioznost odnosi se na snažan osjećaj tjeskobe, straha ili krivnje kada roditelj treba biti odvojen od svog djeteta. Najčešće se javlja u prvim mjesecima života djeteta ili prilikom važnih prijelaza, poput polaska u vrtić, povratka roditelja na posao ili prvog duljeg odvajanja.
Iako je sasvim normalno da roditelj osjeća zabrinutost, problem nastaje kada tjeskoba postane toliko izražena da otežava svakodnevno funkcioniranje ili roditelja sprječava da se odvoji od djeteta čak i na kratko.
Kako prepoznati znakove?
Roditelji koji prolaze kroz ovakvu anksioznost često opisuju:
- stalnu zabrinutost da bi se djetetu moglo nešto dogoditi;
- osjećaj krivnje kada nisu uz dijete;
- potrebu za čestim provjeravanjem djeteta telefonom ili porukama;
- poteškoće s koncentracijom dok su odvojeni;
- izbjegavanje situacija u kojima bi dijete trebalo ostati s drugom pouzdanom osobom.
Takvi osjećaji mogu biti posebno izraženi kod prvog djeteta ili nakon teškog poroda, ali se mogu javiti kod bilo kojeg roditelja.
Zašto se javlja?
Stručnjaci navode nekoliko čimbenika koji mogu povećati rizik:
- prethodna iskustva s anksioznošću;
- traumatska iskustva ili nesigurni obrasci privrženosti;
- nedostatak podrške obitelji ili prijatelja;
- zahtjevno iskustvo trudnoće ili poroda;
- veliki životni zaokret koji roditeljstvo donosi.
Dodatni pritisak stvara i uvjerenje da “dobar roditelj” mora biti stalno uz svoje dijete, zbog čega mnogi osjećaju krivnju čim odvoje vrijeme za sebe.
Kako roditeljska tjeskoba utječe na dijete?
Djeca vrlo dobro prepoznaju emocionalna stanja svojih roditelja. Ako roditelj pokazuje izrazit strah pri svakom odvajanju, dijete može početi povezivati samostalnost s opasnošću ili nesigurnošću. Dugoročno to može otežati razvoj djetetovog osjećaja samopouzdanja i sigurnosti.
Zato briga o mentalnom zdravlju roditelja nije važna samo za njih, nego i za emocionalni razvoj djeteta.
Što može pomoći?
Stručnjaci preporučuju nekoliko jednostavnih strategija koje mogu olakšati odvajanje:
- Krenite postupno. Počnite s kratkim odvajanjima od pola sata do sat kako biste stekli osjećaj sigurnosti.
- Uspostavite rutinu. Kratak zagrljaj, posebni pozdrav ili mali ritual prije rastanka mogu pomoći i roditelju i djetetu.
- Koristite tehnike opuštanja. Duboko disanje, vođenje dnevnika ili kratke vježbe svjesnosti mogu smanjiti osjećaj tjeskobe.
- Razgovarajte s drugim roditeljima. Iskustva drugih često pomažu shvatiti da niste jedini koji prolaze kroz ovakve emocije.
- Prihvatite pomoć. Vrijeme koje dijete provede s drugim sigurnim i brižnim odraslim osobama korisno je i za njegov razvoj i za roditelja.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Povremena zabrinutost potpuno je očekivana. Međutim, ako roditelj:
- u potpunosti izbjegava odvajanje od djeteta,
- osjeća stalnu paniku,
- ne može spavati ili se koncentrirati,
- ili se ne uspijeva smiriti ni kada zna da je dijete na sigurnom,
vrijedi razgovarati s liječnikom ili psihologom. Stručna podrška može pomoći u razumijevanju uzroka tjeskobe i pronalaženju učinkovitih načina suočavanja.
Važno je znati da niste sami
Roditeljstvo donosi mnogo radosti, ali i brojne emocionalne izazove. Osjećaj nelagode pri odvajanju od djeteta ne znači da ste loš roditelj – naprotiv, pokazuje koliko vam je stalo. Istovremeno, jednako je važno brinuti o vlastitom mentalnom zdravlju. Kada roditelj pronađe ravnotežu između brige za dijete i brige za sebe, koristi ima cijela obitelj.
foto: Magnific.com