Jesam li ovisan – pitanje koje je već prvi korak u traženju rješenja
Koliko puta dnevno provjerite mobitel? Je li prva stvar ujutro cigareta? Ili možda “samo još pet minuta” na društvenim mrežama koje se pretvore u sat vremena? Ako ste se u nečemu od ovoga prepoznali – niste jedini.
Većina nas ima navike koje graniče s ovisničkim ponašanjem. To ne znači da smo “gotovi slučajevi”, ali znači da bismo mogli zastati i zapitati se: što naša djeca vide? Jer djeca uče manje iz onoga što im govorimo, a puno više iz onoga što vide da mi radimo. Ako želimo da oni odrastu otporniji na ovisnosti, vrijedi prvo pogledati vlastite navike.
Što su ovisnička ponašanja i zašto ih imaju i odrasli?
Kad kažemo “ovisnost”, većini ljudi na pamet padne droga ili alkohol. No, ovisnost može biti i o ponašanju – primjerice internetu, igrama, društvenim mrežama, kupovini… Zajednički nazivnik? Brzo donosi ugodu ili olakšanje, ali dugoročno stvara problem.
Psiholozi objašnjavaju da mozak voli “kratke spojeve nagrade” – cigareta smiruje nervozu, mobitel odvlači pažnju, čokolada popravlja raspoloženje. Ali kad ti obrasci postanu automatski i teško ih je prekinuti, ulazimo u zonu ovisničkog ponašanja.
Za roditeljstvo to znači sljedeće: ako mi stalno bježimo u mobitel ili palimo cigaretu kad smo pod stresom, djeca uče da se problemi rješavaju – dimom ili skrolanjem.
Kratki self-check: Jesam li možda ovisan?
Ovisnost se prepoznaje kroz ponašanja i osjećaje – i to često puno prije nego što postane ozbiljan problem. Stručnjaci koriste određene kriterije, ali u svakodnevnom životu dovoljno je da se zapitamo nekoliko jednostavnih pitanja. Ako se u njima prepoznamo, to ne znači da smo “ovisnici” u kliničkom smislu, već da imamo naviku koja ide u tom smjeru i koju vrijedi preispitati. Jer što ranije osvijestimo obrasce, lakše ih možemo promijeniti – i time djeci pokazati zdraviji primjer.
- Osjećam jaku potrebu za određenim ponašanjem/proizvodom (cigarete, mobitel, društvene mreže).
- Teško mi je ograničiti ili prestati, iako znam da mi šteti.
- Trošim više vremena nego što sam planirao/la.
- Zapostavljam obaveze ili odnose zbog te navike.
- Osjećam nervozu ili razdražljivost kada nemam pristup.
- Često obećam sebi da ću promijeniti naviku – ali odgađam.
Većina ljudi pronađe barem jednu stavku koja im “zazvoni”. I to je normalno – živimo u vremenu u kojem su cigarete, mobiteli i brza hrana stalno na dohvat ruke. No razlika je u tome koliko te navike kontroliraju nas, a koliko mi njih. Ako imate osjećaj da vas neka navika prečesto vuče za rukav i određuje vam raspoloženje, to je znak da vrijedi stati i potražiti zdravije načine nošenja sa stresom.
Primjeri iz svakodnevice:
- Skrolanje dok dijete priča – koliko god mislili da slušamo, djeca osjete kad ih nešto drugo odvlači. Poruka koju dobivaju: “Mobitel je važniji od tebe.”
- “Ne mogu funkcionirati bez cigarete” – djeca uče da je normalno oslanjati se na nikotin da bi se nosili s danom.
- “Smirit ću se pivom/čokoladom” – djeca upijaju obrazac da emocije gasimo supstancama ili hranom.
Djeca možda ništa ne kažu, ali sve to promatraju. I jednom kad i sama budu pod stresom mogu posegnuti će za sličnim “rješenjem”.
Kako zdravije: prijedlozi novih obrazaca
Dobra vijest je da možemo mijenjati obrasce! Evo što stručnjaci predlažu:
- Postavite male granice – primjerice: mobitel se ne koristi za vrijeme obroka ili/i u spavaćoj sobi.
- Modelirajte zdrave načine suočavanja sa stresom – šetnja, vježbanje, razgovor, pa čak i kratko duboko disanje. Djeca uče da postoje načini osim cigarete ili skrolanja.
- Uvedite “detox trenutke” – sat vremena dnevno bez ekrana ili jedan “offline dan” mjesečno. To može biti i obiteljski izazov.
- Budite otvoreni pred djecom – priznajte svoje borbe: “Primijetila sam da previše visim na mobitelu. Želim probati manje koristiti mobitel. Hoćeš i ti samnom?”
- Potražite podršku ako treba – ako imate ozbiljan problem s nikotinom ili alkoholom, potražite pomoć. To ne umanjuje autoritet pred djecom – naprotiv, pokazuje da traženje podrške nije sramota.
Zaključak
Nitko od nas nije savršen. Svi imamo navike koje nas vuku više nego što bismo htjeli. Ali upravo u tome leži prilika: kad mi sami osvijestimo i pokažemo djeci da se može mijenjati, da postoje zdraviji načini nošenja sa stresom, da nije sramota potražiti pomoć – gradimo im otpornost. Djeca ne trebaju savršene roditelje. Trebaju roditelje koji uče, mijenjaju se i idu naprijed. A to je jedna od najboljih zaštita od ovisnosti koju im možemo dati.
autor: Tonka Ribičić, Hrabri telefon
foto: Freepik