Djeca nisu namjerno zločesta prema drugima – pokreću ih velike emocije
Danas nitko ne voli etiketirati djecu kao “zločestu”, no u puno privatnih razgovora ljudi koriste upravo taj termin. Zločest. Na mog si na se namjerio jedan baš zločesti dječak. Ili: Svi su u razredu ok, osim jedne užasne djevojčice…i slično.
Jedni roditelji su potražili pomoć za svoje “zločesto dijete” jer su i sami došli do tog termina nakon mnogobrojnih opaski koje su stigle od učiteljice. Naime, njihova djevojčica, prema riječima učiteljice, stalno naređuje drugoj djeci što i kako da rade, a kada netko ne želi, krene kažnjavanje. Ono dolazi u obliku uvreda, isključivanja iz društva, prijetnji da neće biti pozvano u njezinu kuću na igranje, ismijavanja i slično.
Dakle, ako ne slijediš naredbe, bit će isključen od strane dominantnog djeteta koje je tako posložilo situaciju da ga svi u razredu slušaju, iako u stvari ne vole ponašanje te djevojčice, pa vjerojatno niti nju.
Roditelji kažu da ne znaju što se događa i zašto se njihovo dijete tako neprihvatljivo ponaša. Tvrde da svakodnevno razgovaraju s njom, uče je ljubaznosti, popuštanju, empatiji, no kao da nailaze na zid. djevojčica često uopće ne želi slušati, a zna reagirati svadljivo i defenzivno.
-Ne znamo što da radimo. nije nam ugodno gotovo svaki dan slušati neke ne baš lijepe komentare na račun našeg djeteta. Teško je kada radiš sve što je u tvojoj moći da nešto ispraviš, a dijete se i dalje ponaša zločesto. Svaki nam je savjet dobrodošao jer smo pred zidom – požalili su se roditelji.
Je li moguće da su neka djeca namjerno zločesta prema drugima i tu nema pomoći?
Osim ako se ne radio nekoj specifičnoj devijaciji u ponašanju, stručnjaci tvrde da ne. Zašto onda djeca naređuju drugima i kažnjavaju ih ako ih ne poslušaju?
Ta djeca se suočavaju s dubokim osjećajem vlastite nesigurnosti i anksioznosti. Doživljavaju teške emocije s kojima se ne znaju suočiti i kojih ustvari nisu niti svjesna. i mi odrasli ponekad teško zatomimo neke osjećaje i smognemo snage da razmišljamo racionalno, kamo li djeca. Zato ona svoje negativne osjećaje projiciraju na drugu djecu.
Na primjer, djevojčica koja se uvijek smije kolegi u razredu koji da netočan odgovor, sama se bori s niskim samopouzdanjem i strahom od ismijavanja ako ne da točan odgovor. Zato svoje strahove izražava kroz smijanje drugima koji su imali hrabrosti pogriješiti. Tuđa pogreška postaje okidač za njene emocije srama s kojima se bori i to se manifestira kroz ruganje i podsmijeh.
Isključivanje vršnjaka
Djeca koja isključuju vršnjake iz igre i sama se teško nose sa složenošću grupne dinamike. takva djeca se osjećaju najsigurnije igrajući se sam os jednim djetetom te će izbjegavati i tjerati drugu djecu koja se pokušavaju isključiti. Osim što je dijete društveno nespretno, vjerojatno pati od straha da će upravo ono biti izostavljeno iz neke grupe. Diktiranje tko može a tko ne može sudjelovati u igri omogućuje djetetu da zadrži kontrolu i da ono ne bude izostavljeno.
Djeca koja u obitelji imaju novu bebu, često znaju šefovati kako bi uspostavila osjećaj moći. Naime, djeca koja su dobila brata ili sestru kojima se sada roditelji više posvećuju imaju osjećaj da su izgubila svoju moć u obitelji i žele ju uspostaviti negdje drugdje. Odnosno, najčešće u vrtićkoj ili razrednoj grupi.
Kakva su to “zločesta” djeca?
Klinička istraživanja pokazuju da će se na društveno neprihvatljive načine najčešće ponašati najsenzibilnija djeca. Takva djeca su programirana da registriraju svoje osjećaje i iskustva u svijetu dublje od druge djece. Oni su “procesori”: kao da im se mozak nikada ne isključuje, oštro se usredotočuju i analiziraju sve. Oni apsorbiraju više nego što njihovi sustavi mogu podnijeti, pa se lakše osjećaju “izvan kontrole” i tjeskobno.
Kada osjete da gube kontrolu iznutra, mogu postati vrlo kontrolirajući “izvana” – ponašajući se kao “mali diktatori”. Diktiranje što drugi smiju, a što ne smiju učiniti način je da se osigura da stvari idu onako kako se oni osjećaju najugodnije.
Nadalje, jako osjetljiva djeca imaju tendenciju da budu samosvjesnija – pažljivo usklađena s tim kako ih drugi vide. Kada ne mogu učiniti nešto točno onako kako žele ili očekuju ili kada nisu pobjednici – doživljavaju to kao gubitak kontrole i srame se svog percipiranog “neuspjeha”. Kada vide drugu djecu kako se bore, to pokreće njihov vlastiti osjećaj ranjivosti. Budući da je te osjećaje teško podnijeti, projiciraju ih na tu djecu i omalovažavaju, kao što smo vidjeli sa Sumi.
Kako bi nadoknadili svoje osjećaje nesigurnosti, ova djeca također moraju nadmašiti sve. Na primjer, ako njihov prijatelj kaže da ide na put u London, takva djeca odgovaraju nešto poput: Bio sam u Londonu već pet puta!
Zašto roditelji ne pomažu?
Jer se ne bave ključnim problemom, već samo onim što vide na površini. Odnosno, roditelji se trude objasniti djetetu da mora biti neljubazno, ne istražujući uzrok neljubazna ponašanja. Djeca starija od tri godine “znaju” što je ispravno, a što pogrešno. Izravno će vam reći da je izostavljanje djece ili govorenje zlobnih stvari neljubazno i nije u redu. Ali u trenutku, kada se aktiviraju, njihov reaktivni mozak preuzima; njihove emocije i impulsi prevladavaju i sve znanje koje imaju o tome kako se ponašati pada u vodu.
foto: Freepik