Djeca možda ne razumiju sve što odrasli govore i rade, ali itekako primjećuju ton glasa, poglede, ponašanje i male svakodnevne poruke. Često upravo iz njih uče što je važno, kako se odnositi prema drugima i kako gledati na sebe.
Djeca možda ne komentiraju sve što vide, ali vrlo pažljivo prate naše riječi, ponašanje i odnose s drugima
Nije važno samo ono što djeci izravno kažemo. Jednako je važno ono što im pokazujemo svojim ponašanjem.
1. Kako govorimo o drugim ljudima
Mislimo da dijete nije primijetilo kolutanje očima, uzdah ili neku “bezazlenu” šalu na račun partnera, bake ili drugog člana obitelji. No djeca vrlo brzo uočavaju takve stvari.
Posebno pamte način na koji govorimo o ljudima koje vole. Zato vrijedi razmisliti o riječima koje koristimo čak i kada mislimo da nas dijete ne sluša.
2. Kako govorimo o svom tijelu
Djeca primjećuju kada odrasli pred ogledalom kritiziraju svoj izgled, izbjegavaju fotografiranje ili stalno govore da su se udebljali ili da im nešto na tijelu nije lijepo.
Tako djeca postupno uče što znači biti “lijep”, što treba skrivati i zbog čega se treba osjećati loše. Umjesto stalnog traženja mana, važno je pokazati da tijelo nije nešto zbog čega se trebamo sramiti.
3. Što nam je u životu zaista važno
Možemo djeci govoriti da je važno sudjelovati, zabavljati se i biti dobar prema drugima. Ali djeca gledaju naše postupke. Ako nakon utakmice prvo pitamo: “Jeste li pobijedili?”, a tek onda kako su se zabavili, lako mogu zaključiti što nam je zapravo najvažnije.
Djeca vrijednosti ne uče samo iz naših savjeta, nego prije svega iz našeg primjera.
4. Kako reagiramo kada pogriješimo
Djeca pažljivo promatraju kako se odnosimo prema vlastitim pogreškama.
Ako nakon svake pogreške govorimo da smo nesposobni, kritiziramo se ili se teško opraštamo sami sebi, dijete može naučiti činiti isto. S druge strane, kada kažemo “Pogriješio sam, ali mogu pokušati ponovno”, učimo ga da pogreška nije katastrofa, nego prilika za učenje.
5. Kako govorimo o hrani
Djeca slušaju kada hranu nazivamo “dobrom” ili “lošom”, kada govorimo da nešto “ne smijemo jesti” ili izražavamo krivnju nakon obroka.
Takve poruke mogu utjecati na njihov odnos prema hrani. Zato je korisnije pokazivati uravnotežen i opušten odnos prema hrani, bez nepotrebnog stvaranja straha ili osjećaja krivnje.
6. Kako govorimo o vlastitom djetetu
Ovo je možda i najvažnije. Ponekad pred drugim odraslima pričamo o djetetovom ispadu, pogrešci ili lošem ponašanju misleći da nas ono ne sluša. Ali djeca često čuju puno više nego što mislimo.
Zato prije nego što pred njima kažemo nešto o njima, vrijedi zastati i pitati se: Bih li ovo rekao svom djetetu izravno? Umjesto da dijete opisujemo kroz njegovu pogrešku, možemo govoriti o onome što se dogodilo, kako je problem riješen i što smo iz njega naučili.
Djeca možda ne čuju svaku našu riječ, ali vide puno više nego što mislimo
Ne moramo zbog ovoga postati savršeni roditelji. Svi ponekad pogriješimo, kažemo nešto što nismo trebali ili reagiramo lošije nego što smo željeli.
Važno je biti svjestan da djeca promatraju. Naš odnos prema partneru, vlastitom tijelu, hrani, pogreškama i drugim ljudima postaje dio njihove slike o svijetu – ali i o njima samima.
Foto: Freepik