Prvi pregled donio nam je stare “probleme”
Nakon mjesec dana uživanja s novopridošlim članom naše obitelji, došlo je vrijeme i za prvi pregled kod pedijatra koji vjerujem, svi roditelji s nestrpljenjem očekuju kako bi čuli kako njihova beba napreduje.
Ni mi se ne razlikujemo od drugih, pa sam jedva dočekala trenutak da ga razgolitim do pelene u sobi za predpregled i hitim na vagu da vidim koliko je dobio na kilaži.
– Tri kilograma i petsto grama – očitala je sestra veselo i pitala me s koliko je rođen.
Ja s nevjericom gledam u vagu razmišljajući kako se povijest ponavlja jer mi je i prvo dijete malo dobivalo na kilaži i na kraju smo morali obići masu liječnika koji su zgroženo komentirali kako se nalazimo ispod svih parametara težine, no nisu mogli naći nikakv uzrok tome. Konačna presuda je bila da smo “takve građe” i dobili smo shakeove za debljanje koje cura još pije. U stvari, već vrtim film u glavi kako je šaljem van na faks i pakiram bočice vanilije i čokolade u njezinu torbu.
– Da ne smršaviš, kćeri moja…
S obzirom da smo bolnicu napustili sa 3100 grama, dobili smo bijednih 400 grama, a još nisam imala petlje reći sestri da mu je pelena puna…dakle još koji gramić manje.
U moru zaobljenih beba koje se rađaju u teškoj kategoriji, a u mjesec dana natuku već zavidnu težinu, naša jadna izgladnjela i pothranjena bila je prava endemska vrsta.
Sestra i pedijatrica zbunjeno odmahuju glavom i traže uzrok “našeg obiteljskog prokletstva”, a ja predlažem jedino moguće rješenje:
– Možda mi je mlijeko ne valja? (mislim si u glavi – škart!)
– Mama! – blago ali odlučno me obje prekore ističući kako nema lošeg mlijeka. mlijeko je blago, eliksir života i vječne mladosti.
Pedijatrica mi počne objašnjavati kako nahraniti svoju bebu koja je jadna gladna i nezadovljna, iako on nije niti gladan niti nezadovoljan, već mu dani prolaze kao i svakoj drugoj bebi. Iako, tko bi znao kako one site bebe od puno grama provode dan? Šta li rade? Plaču li više nego mi ili ne?
Prvo ova dojka, pa onda beba mora podrignuti, pa nudimo drugu dojku, pa beba mora podrignuti. Pa nudimo treću dojku…joj ne, nema treće dojke. Onda idući podoj počinjemo zadnjom ponuđenom dojkom da dijete pousisa svu “maščobu”.
Govorim da to sve znam jer sam istu lekciju prošla i s prvim djetetom i da sve to tako i radim, ali mislim da sam uspjela uvjeriti samo sebe. Čak me i muž gleda ispod oka, kao da i on misli da muljam. Nosite se svi!
– A možda je samo sitnije građe? – hrabro ponudim rješenje koje su nama za prvo dijete ponudili svi ostali liječnici – na mene?
U stvari pokušam biti duhovita, jer ja uopće nisam sitne građe, ali pedijatrijski bedem ostaje neprobijen, ni ovo joj nije smiješno, čak mislim da ju počinjem nervirati. Jer, tko se normalan sprda u ovako ozbiljnoj situaciji?
Sjedim tako na osuđeničkoj stoličici ispred žene obučene u kutu sa žirafama i dobivam konačnu presudu:
– Znate mama, dojenje je posao… – ton je blag, ali odlučan.
I to je to, ne nastavlja, samo me gleda, dok ja napeto očekujem da mi otkrije kakvu životnu mudrost po kojoj ću od sada krojiti svaki novi dan koji je preda mnom. Nema mudrosti.
I onda mi se upali lampica, dojenje je posao, a ona očito misli da sam ja uzela godišnji odmor! Lijena majka koja radije čupa obrve, ide po kavama i kupuje cipele nego da izdvoji DOVOLJNO vremena da podoji dijete kako spada.
Ali ja nisam na godišnjem, htjela sam povikati, nisam, nisam, dojim svugdje i svagdje, vadim škart dojku sa škart mlijekom gdje god treba, a čak sam dobila i maramu za dojenje koju koristim češće nego maskaru! Moja firma, “Dojim na zahtjev”, za razliku od mnogih drugih, nije u stečaju i nitko ne štrajka!
Nepravedno optužena pobunila sam se, pa je pedijatrica, očito malo smekšana mojim žarom da se obranim, iznijela i mogućnosti grčeva i refluksa, nezrelosti sustava za gutanje itd, zbog čega beba slabije jede. Vidim da ni sama ne vjeruje u to, ali ok, primirje je primirje.
Na kraju me šalje u neku sobicu da sad obavim jedan podojčić pa da onda opet obavimo vaganje da vidimo tko je tu škart, beba, majka, dojka, samo mlijeko nije…
Prolazim kroz čekaonicu do te sobice i usput neka žena komentira:
– Joj, nikad nisam vidjela tako malu bebicu…
Ma goni se!
Žena se inače toliko divila činjenici da smo “tako mali” da je otišla sa mnom u sobu gdje sam trebala dojiti, kao da gleda u svjetsko čudo.
Kada sam joj se napokon riješila, vadim svoje oruđe u želji da obavim podoj života! Dojit ću dok ne posijedim ako treba, kao što nitko nikada nije dojio! No, počnem se osvrtati oko sebe, možda se tu u sobi nalazi kakva kutija dohrane kojom mogu našopati dijete i skratiti si muke? Ne, nema ničega. Ostala sam sama. Obavim ja sve, beba podrigne ko’ stari kamiondžija, a sestra ulazi kao naručena.
Ajmo, vaganje.
Stavljam presvučeno dijete (prazne pelene!) na vagu i ponosno zaključim da je dobio čak 30 grama.
– A? – pitam ja sestru urotnički pokazujući na vagu.
– Mama – sve moje iluzije i nade rastopile su se smjesta kao sladoledna torta na kolovoškom suncu – dijete bi nakon podoja trebalo dobiti otprilike 50 grama.
Loš podoj, loša majka…
Pedijatrica mi objašnjava kako ne želi kompromitirati dojenje pa mi JOŠ neće savjetovati dohranu, ali vidim ja kakav se crni scenarij sprema i da je svjetlo na kraju tunela ugašeno.
Odlazimo van iz ordinacije sa svojom extra small bebom, a za novo vaganje naručeni smo već za 10 dana.
Što da radim do tada? Prišijem komad olova u pelenu? Guram djetetu prpošnu dojku i kad neće? Počupam svu kosu? Pobjegnem iz zemlje gdje su sve bebe bujne i jedre?
Tješi me samo jedna pomisao, nosit ću ga bez problema i sa godinu dana, kada će moja loša firma i dalje uporno raditi, što god drugi mislili o tome 🙂
foto: Additive Theory