Djeca više od slušanja i promatranja vole sudjelovanje u pričama, a ono im je omogućeno kroz dramske radionice
Vašem djetetu je često dosadno? Pred vama sve zna i može, a kad ima publiku šuti kao zaliveno? Možda nije najsretnije kada mora obavljati svakodnevne zadaće? Baš ne voli dijeliti ili igra glavnu ulogu u akcijskim scenama tučnjava i nereda u školi. Sve su to emocije, stanja i ponašanja iz svakodnevnoga života kojima će se baviti Dramatuljci, dramske radionice temeljene na terapijskim i komičnim pričama koje su svoju snagu potvrdile u praksi i promijenile ponašanje mnoge djece širom svijeta.
Kineska poslovica kaže: Ispičaj mi i zaboravit ću, pokaži mi i možda ću zapamtiti, daj mi da sudjelujem i razumjet ću. Poznato je kako čitanje i slušanje priča imaju izniman utjecaj na emocionalni i intelektualni razvoj djece, jer neposredno djeluju na njihove osjećaje, ponašanje i navike. Priče mogu djelovati terapijski pomažući roditeljima i djeci, počevši od uobičajenih problema u djetinjstvu, neprihvatljivih ponašanja i situacija do suočavanja s emocijama i stanjima poput ljutnje, straha, tjeskobe, tuge, agresivnosti, pohlepe, lijenosti.
Djeca više od slušanja i promatranja vole sudjelovanje u pričama, a ono im je omogućeno kroz dramske radionice. Dio programa dramskih radionica „Dramatuljci“ temelji se upravo na terapijskim pričama koje se bave svakodnevnim situacijama u životima djece i roditelja ispričanima kroz metafore, koje su u psihologiji nazivaju „terapijske metafore“.
Igrajući različite uloge djeca uče svijet promatrati iz različitih kuteva, bolje razumijevaju vlastite i tuđe emocije i ponašanja, razvijaju empatiju koja je toliko dragocijena u međuljudskim odnosima.
Što su iscjeljujuće priče?
Većina terapijskih priča na kojima će se temeljiti predstave u sklopu dramskih radionica su iz knjiga Susan Perrow, svjetski poznate kao „doktorice priča“. Terapeutska i iscjeljujuća mudrost priča poznata je i primjenjivana od davnina, a danas, u vremenu kada čudovišta tehnologije (razni tv i drugi virtualni sadržaji) zamjenjuju tradicionalan način pričanja priča djeci, pred roditeljima, bakama, djedovima i svim odgajateljima je izazov: kako pričama „spasiti“ djetinjstvo i pomoći djeci da se snađu u šumi života.
Ako su priče hrana za dječju dušu, onda je bitno da sastojci od kojih je taj „obrok“ pripravljen budu ukusni, kako tvrdi Susan Perrow. Sastojci mogu biti događaji, likovi i poznate stvari iz djetetova života i okruženja s kojima će se lako poistovjetiti i povezati. Sve je to bezukusno ako nije začinjeno s puno mašte.
Tako personalizirano pripravljene i maštovito začinjene priče mogu djelovati ljekovito, bilo da izviru iz mudrosti bajki, basni, mitova i narodnih predaja ili iz neposrednoga životnoga iskustva. Umjesto da pokušavamo djeci odgovoriti na njihova Velika pitanja racionalnim jezikom odraslih, kojeg često ne razumiju pa se taj govor čini uzaludnim, priče su prečice do razumijevanja dječjih stanja, emocija i ponašanja, od dječje nestašnosti i bunta do dubokoga tugovanja zbog gubitka voljene osobe.
Priče znaju put do djeteta
Kada razne pedagoške i psihološke odgojne metode ne uspjevaju, priče nekako nađu put do djeteta. S obzirom kojim se problemom bave, te terapijske priče se mogu podijeliti u više tematskih skupina, među kojima su priče za stidljivost, povučenost, agresivnost (posebice nasilje među vršnjacima), lijenost, sebičnost, nesuradljivost te priče koje pomažu djeci da se nose sa životnim promjenama (rastave roditelja, bolest, nesanica, promjena životne sredine, škole, vrtića, rođenje brata, sestre)
Suočena s traumama, gubitcima i različitim životnim promjenama djeca se često povlače u svoja emocionalna skloništa da se čini kako teško nalazimo put do njih. Priče znaju put do dječjih srca i poput vilenjaka iscjeljuju i obogaćuju njihovo djetinjstvo i ostaju pohranjene kao neprocjenjiva dragocijenost za cijeli život.
Snaga tih priča je u nadi i ohrabrenjima koje nude djeci (ali i odraslima) u suočavanju sa različitim životnim situacijama te im pomažu razumjeti ih, nadići ih i krenuti dalje, u nova životna iskustva.
Susan Perrow upozorava kako priča nikako ne smije moralizirati ili poticati osjećaj krivnje kod djeteta zbog određenoga ponašanja. Ona jednostavno treba opisati događaj koristeći se određenom maštovitom metaforom, ostavljajući pred slušateljem mogućnost da sam dođe do vlastitih zaključaka, nečujno i nenametljivo.
Ukoliko, primjerice, nastavnik u razredu ispriča priču o djetetu koje zadirkuje i ometa drugu djecu, ne služeći se nikakvom metaforom, već izravno govori o dječaku koji je poznat po svojem ponašanju, svi će u razredu vjerojatno reći: „To je Marko, on nas sve zadirkuje“.
Takvim pristupom neće se ništa postići, osim što će se možda Marko osjećati malo posramljeno, a druga djeca se smijati. Susan Perrow za tu situaciju nudi primjer izvrsne metafore koja može promijeniti ponašanje dječaka i prercepciju koji drugi imaju o njemu. Ključni korak je pronaći pravu metaforu.
Dječak koji zadirkuje bi se mogao poistovjetiti s rakom na morskoj obali. Taj rak nije bio popularan jer je svojim klještima štipkao i povrjeđivao druge. Druga djeca bi se metaforično mogla naći u ulogama hobotnice, morske zvijezde, morske spužve koje rak svojim ponašanjem ugrožava. Uznemirena morska družina nalazi rješenje, umjesto da kazni raka poklonit će mu pletene rukavice za rodendan. Rak će biti oduševljen poklonom i budući će nositi rukavice vremenom će izgubiti sklonost štipkanja drugih.
Ova priča je u praksi značajno pomogla u nizu slučajeva zadirkivanja koje je često u ponašanjima šolaraca i djece vrtićke dobi. Problem je iznesen u pozitivnome svjetlu, bez nametanja krivnje i kažnjavanja.
Izbor metafore, dakako, treba odgovarati ponašanjima i emocionalnom stanju lika i problemskoj situaciji. U slučaju zadirkivanja, rak sa klještima je idealan izbor, ali to može biti i neki kukac sa sličnom karakteristikom ili pak jež, jastog i slično. Ukoliko priču namjenjujemo određenom djetetu, bilo bi dobro posobiti njezin sadržaj, tako metafora može poprimiti oblik omiljene životinje ili igračke ili bilo kojeg objekta iz djetetove okoline.
NAJAVA DRAMSKIH RADIONICA
Već 3. listopada 2015. počinje u Zagrebu prvi ciklus dramskih radionica “Dramatuljci” za djecu od 4 do 11 godina na adresi Zelengaj 29A (kod Britanskoga trga). Uz dramske igre i improvizacije koje razvijaju maštu, koncentraciju i samopouzdanje, pripremat ćemo predstave prema komedijama i terapijskim pričama. Djeca će imati priliku zaigrati u komediji Careva nova frizura u kojoj će se svi ćelavome caru diviti kako ima sjajnu i bujnu kosu, svi osim djeteta koje je jedino vladaru reklo istinu!
Djeca mogu doći besplatno od 26. do 30. rujna na ogledni sat kako bi se upoznali s radionicama.
Autorica teksta: Dragana Vučić Đekić, autorica i voditeljica dramske radionice Dramatuljci