Blog Mamina posla Istaknute teme

Dijete jede uz crtiće – srami se nemajko!

televizija

Dijete jede uz crtiće ili uopće ne jede? Izbor je poprilično lagan

Moje prvo dijete bilo je veliki nejedač. Toliko veliki da nas je to dovelo do psihologa za prehranu. Ni psiholog nije pomogao. Objašnjavali smo kako se njoj gadi hrana određene teksture, kako ne želi jesti prstima, kako joj je većina okusa odbojna…objašnjenja koja smo dobili ne želim niti pisati. Potisnula sam ih. Namjerno. U najgoroj noćnoj mori svakog roditelja pomogao nam je vrtić.

Sjećam se kako sam užasnuto pričala tetama da ona ništa ne jede i strepila hoće li gladovati. Nije gladovala. I danas normalno jede. Ne sve i ne puno, ali dovoljno.

Došlo je drugo dijete, i odlučila sam izvojevati pobjedu nad prehranom. Krenula sam u bitku naoružana novim idejama i saznanjima, domaćim namirnicama i strpljenjem. Kapitulirala sam prije nego li sam se stigla i zagrijati. Svi simptomi bili su mi dobro poznati.

. Još jedan štrajkaš. Je li to moguće? Zaključila sam ono što se nudilo samo od sebe. Negdje sam pogriješila. Skrenula u krivu ulicu. Je li moguće dobiti čistih 2/2? Nešto je pošlo po zlu. Ali to što sam ja bila dovoljno širokih pogleda da sama sebi priznam krivnju, nije ništa pomoglo.

Kašice, finger food, igranje hranom, ne igranje hranom, veliki komadi, zgnječeno….ništa nam nije polazilo za rukom. Kroz kratko razdoblje nametnula se činjenica da nam je dijete očito vegetarijanac jer bi se na svaki kontakt usta s mesom doslovno ispovraćalo. Ali zato je gurmanski uživao u suhoj, nezačinjenoj riži a tu i tamo razveselio bi nas grickanjem krumpira ili mrkve.

Sve oko nas, iznad nas, na drugom kontinentu bilo je zanimljivije od onog u tanjuru. Na prijedlog pedijatrice koja je zaključila da je on jednostavno prenapredan u prehrani (kao već spreman za hranu za odrasle), kupila sam mu pileće batake. Djeca obožavaju glodati batake, reče ona meni.

Batak je smjesta serviran, a mene otuširala kiša nade kada sam ga vidjela kako uzima batak veći skoro i od njegove ruke i kreće trgati komade mesa. Bio bi to “Facebook moment” da svaki komad mesa koji je odgrizao nije ispljunuo. Gric-pljuc. Gric-pljuc.

I ta silna potreba da stalno bude negdje, da radi nešto, nešto što nije ručak, doručak…

I tako se malo po malo nametnulo ono što često vidim da roditelji po društvenim mrežama osuđuju. Crtići. Nebrojeno puta sam pročitala kako nečije dijete jede uz crtiće, a nakon toga su slijedili jednako nebrojeni komentari zgranutih majki te pokoji komentar razumijevanja.

I dok su djeca tih dušebrižničkih majki crtić gledala samo jednom mjesečno, i to ako se ne bi igrala suncem okupana na nekom proplanku ili bakinom vrtu, moja djeca su svaki obrok počela provoditi duboko i neumoljivo zabuljena u tablet.

Ako mislite da vaše dijete zuri u crtiće, nemate pojma što znači zuriti. Nisu ni sjeli za stol, a već su kričali za tabletom. Jedino pozitivno bilo je to što je malo po malo naš sin štrajkaš glađu počeo nešto i jesti. Jelovnik se proširio na jaja na sto načina, juhe, pohane šnicle, poneko varivo…bilo je i loših dana kada bi dosta toga letjelo iz usta, pa možda bilo prihvaćeno u trećem pokušaju. Dok je pogled bio zalijepljen za crtić, u usta je uvijek bilo lakše nešto ubaciti jer su misli bile negdje kod Peppe pig. čije sam epizode naučila na svim jezicima.

I dok sam čitala rasprave na Facebooku, uvijek bi se našao netko tko bi napisao isto ono što sam ja mislila, pa nije bilo potrebe komentira Jer, svi oni koji nemaju problema s hranjenjem djeteta, nemaju pojma što je to. I što bismo mi druge dale za to da dijete nešto normalno pojede. Već smo dubile na glavi i plesale na kiši, nabavile smo jednorogove suze i devinu dlaku. Kupile smo i vitamine i vodile ih na preglede i na svježi zrak i u bakin vrt i zabavljale ih i motivirale na sve moguće načine.

Crtići mi nisu bili prvi izbor, ali ispostavili su se najboljim izborom. Kako je vrijeme prolazilo, primijetila sam da ja za stolom ili nešto čitam ili surfam na mobitel dok djeca bulje u tablet.

Istina, navuku se i kada se to objektivno pogleda, izgledamo kao neka tri otuđena mutanta koja nemaju o čemu razgovarati.

No, muž i ja smo mudro tome odlučili stati na kraj. Je li moguće dvoje malih ovisnika odlijepiti od ekrana i uspjeti jedno od njih barem malo nahraniti? Umjesto tableta počeli smo uz obrok nuditi papir i flomastere. To je bilo baš zabavno. Stol je izgledao kao bojno polje. Plastelin. Bojanke. Razgovor. Igrali smo se voćem. Smišljali nemoguće i pretvarali ga u moguće.

I tablet je u nevjerojatnih tjedan dana odletio kao gost od našeg stola. Jednoga dana samo nije dobio poziv za ručak. Samo tako. Pa onda više nije dolazio ni na ostale obroke.

Nakon tog trenutka prosvjetljenja sjetila sam se silnih kritika kako djeca više nikada neće znati jesti bez tv-a. Kako to nije dobro. “Moja djeca ovako”, “Ja nikad ne bih”, “Sigurno postoji način”, “To stvara ovisnost”.

I kreće Facebook kamenovanje jer ako nisi super-majka, nisi nikakva majka.

Nije zdravo. Zašto? Tih 40 minuta za svaki obrok neće od njih napraviti nepokretnu djecu koja će sjediti u kući po cijele dane. Zbog toga neće postati debeli, postat će samo manje neuhranjeni (barem moji). Zdrave navike nisu zauvijek izgubljene ako se ne prakticiraju oduvijek. One se mogu nanovo stvoriti. Ponekad je potrebno “skrenuti s puta” kako bismo se na njega opet vratili. A bilo bi lijepo ponekad skrenuti s njega bez blesavih komentara i zgražanja.

Crtići nisu lakši izlaz za loše majke i majke kojima se ne da truditi oko njihove djece. Jer ja sam trudu dala novo ime. Crtići su ponekad jedini izlaz. Slamka spasa. A tko nije držao Peppu za ruku dok se utapao, ne zna o čemu govorim.

Sada već polako zaboravljam njezino roktanje. Zaboravljam CocoMelon i ostalu ekipu, iako će trebati malo više vremena da zauvijek zaboravim “Baby shark”. Dakle, moguće je. Gledati, pa ne gledati. Ima života i iza crtića za ručkom, ali bez crtića za ručkom dežurne komentatorice ne bi imale smisao.

I danas nekad u restoranu, kada se ručak s prijateljima odulji, izvadimo stick i stvar riješena.

Da, kako smo mi nekada, prije 25 ili 30 godina sjedili s našim roditeljima u kafiću i restoranu i nismo imali nikakve zabave, a bili smo dobri i mirni? Možda, ali bilo nam je beskrajno dosadno. Proklinjala sam svaki trenutak. Da je tada bilo mobitela, tutnuli bi ih i oni nama.

Zato, gledajte crtiće ako to pomaže, snalazite se kako znate, jedite i uživajte, ne sudite i ne virite u tuđi tanjur jer u njemu je ponekad puna žlica problema. Tuđih, ne vaših.

foto: Dječja posla

1 komentar

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.