Zlostavljanje nije samo udaranje djece nego i čekanje 5 sati na pregled

Čekanje 5 sati na pregledu Zaraznoj – što je previše je previše

---

Slučaj iz Specijalne bolnice Goljak prošli je tjedan dignuo na noge prvo korisnike društvenih mreža, a potom srećom, i medije. No, mnogi su skeptični hoće li se nešto poduzeti ili će „spornu djelatnicu“ poput vinkovačkog liječnika koji je „porodio“ Mateju Janković samo premjestiti u neku drugu ustanovu gdje će neometano nastaviti svoj rad.

Ipak, dobro je znati da su ljudi, poput mame Dijane Sajko, a i mediji počeli reagirati na goleme rupetine u našem zdravstvenom sustavu.

S jednom takvom rupetinom susrela sam se i sama u nedjelju, 20.ožujka u Zaraznoj bolnici Fran Mihaljević. Mislim da nisam hipohondar koji za svaku bedastoću trči doktoru – u 3 godine i 8 mjeseci dijete mi je prvi put na Zaraznoj, a jedno tri puta smo bili kod liječnika za vikend izvan radnog vremena.

Uvijek se vodim logikom „bolje ne ići po doktorima dok ne trebaš“ i tko zna što sve može još i gore u nekoj čekaonici pokupiti. U Zaraznoj možete tako na primjer umrijeti – i od bolesti zbog koje ste došli i od čekanja na red. Da ne spominjem ljupku situaciju gdje su sve te bolesti izmješane u jednoj prostoriji pa se osjećaš kao da igraš ruski rulet s ono malo zdravlja što vam je preostalo.

Dan prije odlaska ( u subotu) čitam postove mama koje su išle s djecom na šivanje brade u neku drugu bolnicu, i pišu da su čekale tri sata. Zgražam se i ne mogu vjerovati što si liječnici dopuštaju. Ispada da su ti još i brzi.

Dakle, ne znam ide li itko u Zaraznu zbog hira i jer mu se tamo sjedi među leglom raznih virusa.  U nedjelju se tamo našlo dvadesetak „hirovitih“ roditelja koji su baš tog dana sirotim djelatnicima odlučili zagorčati život svojim dolaskom i svojom bolesnom djecom.

Moje je konkretno povraćalo bezbroj puta, bol u trbuhu koja ne prolazi, malaksalost, umor, mlitavost…da ne nabrajam.

Ispada da je bolje liječiti dijete doma, pa „što i bude“ nego ga prepustiti petosatnom čekanju. No, liječnici su ti koji uvijek vrište: „Mama, nemojte liječiti djecu preko Google-a. Zato mi postojimo!“. Jeste, dragi doktori, ali google ne trebam čekati nekoliko sati u kojima će mom djetetu iz lošeg postati gore i najgore i tko zna što već.

Ni osoblju Zarazne nije lako. Umjesto mirne nedjelje koju su očito očekivali-kaos! Komentiraju kako veću gužvu nisu doživjeli. Otkuda toliko ljudi? Možda, da radite brže, bilo bi manje ljudi . Eto, samo primjećujem.

Svojedobno sam i sama išla u Zaraznu zbog mononukleoze i isti princip – laboratorij i ambulantu, obično odradila kroz sat i pol. Ali, zaboga, pa ja sam bila jadna odrasla osoba od 22 godine, a djeca od nekoliko mjeseci na dalje mogu čekati satima, njima to nije problem. Kad su znali doći i drugima upropastiti nedjelju, neka sad i čekaju!

Na prozivku za laboratorij – čekanje od nekih dva i pol sata. Vađenje krvi – ni pola minute. Zašto 20 djece ne može izvaditi krv za sat vremena, a ne da za to treba dva i pol sata? Nisam stručnjak, ali eto, zašto? Ja sam nalaze krvi čekala do pola sata. Nisam bila sama u čekaonici. Zašto se sad čeka dva i pol sata. Djeca?

Ok, puno ih je, ali nisu došli zbog izrazite želje da provedu nedjelju u zagušljivoj čekaonici nego jer im nije dobro. A da njih nema, što bi ti liječnici radili? Pa to je njihov posao, a ne da komentiraju „koliko je to djece, nikada nije bila ovakva gužva“. Neka djeca uistinu nisu izgledala dobro. Neka su izgledala ok, ali nakon pet sati čekanja  i ona su izgledala loše. Moja je i odspavala sat vremena. Možda dok nalazi krvi budu gotovi, dijete u stvari i ozdravi? Nisam sigurna, moguće da su počeli raditi i po tom principu?

Ili se krv na analizu šalje u neku daleku zemlju, pa treba čekati da se vrati? Roditelji reagiraju, pitaju zašto se toliko čeka, ali odgovor je uvijek isti “gužva je, radimo, gužva je“.

Nakon pet sati, dakle pola dana provedenog u Zaraznoj, čovjek se može slobodno zapitati je li trebao ponijeti i pidžamu i jastuk da si olakša muke ili barem ručak, prijenosni televizor, špil karata ili otrov da sam sebi presudi?

Eto, to je jedna od onih situacija u kojima naprosto ne možete vjerovati da čekate koliko čekate. Pripremite se na najgore, a dočeka vas nepojmljivo. A nitko se ne može pripremiti na nepojmljivo.

Naravno, svi smo osjetljivi na svoju djecu, pa tako i ja na svoje. I zato mi je ovo čekanje jednako zlostavljanje kao i ono navodno u Specijalnoj bolnici na Goljaku. Je li ovo išta bolje i humanije postupanje prema malim bolesnicima?

Naravno, Vlada se bavi idejom kako će srediti gužve u Hitnoj, pa neće „svaka zdrava šuša“  trčati u 2 ujutro na pregled zbog ne znam, zuba ili prsta koji je cijeli dan bolio, a baš je u 2 ujutro bol stravično kulminirala. Ako ima takvih, podržavam.

No, ne bi li bilo dobro i provjeriti što radi osoblje i zašto se stvaraju takve gužve? Zašto su samo pacijenti krivi za ogromne liste čekanje, redove po ambulantama, evo konkretno, za kampiranje u Zaraznoj? Ako čekam pet sati, sumnjam da je to na primjer zbog troje djece koju su roditelji možda doveli  a nisu imali razloga za dolazak. Naravno, i tu bi se uštedjelo vrijeme, ali ovo?

I što nama roditeljima prolazi kroz glavu? Da liječnici ništa ne rade, ispijaju kave, jedu sendviče i šetkaju po odjelu dok mi puštamo korijenje na super udobnim stolicama i uživamo u divnom interijeru i dobrom društvu.

Ma nemoguće da bi netko to radio dok bolesna djeca čekaju! Barem ne u Hrvatskoj. I ovom bi problemu trebalo stati na kraj, a ne gledati kako nam djeca s potencijalnim potresima mozga, razbijenim bradama, alergijskim reakcijama, trovanjem i temperaturom iznad 40 čekaju satima po vrijednim zdravstvenim ustanovama.

Dolazimo na red, liječnica je ljubazna, ispituje, objašnjava, pregledava. Nema se što prigovoriti. Na žalost, taj njezin postupak posve je zasjenjen maglom dugom 300 i nešto minuta. Sretni ste što ste napokon unutra i što možete snivati snove da ćete kroz nekoliko minuta (koliko pregled traje) vidjeti opet vanjski svijet koji vas tamo negdje čeka i na kojeg ste već zaboravili.

Što nam je? Nije nam ništa. Odnosno, ne znaju niti sami da nam kažu od čega je dijete povraćalo desetak puta tijekom noći. I mi smo došli bez veze. Doktorica joj pritišće trbuh i na svako njezin opitanje “Boli li”, mala odgovara da boli. dođe mi potajn da puknem od smijeha i kažem da bi nije ni čudo nakon pet sati čekanja.

I što da se radi i kaže? Čovjek bi si od očaja vezao konopac oko vrata. Kada ići doktoru? Kada si priuštiti ovakav tretman? Koliko ti loše u stvari mora biti da spakiraš svoj mali kovčežić (jer to je upravo ono što ti treba, ništa manje) i kažeš: „Danas sam spreman za jedan dan u bolnici!?“