Kronično nedostaje kvalitetnog sadržaja za stariju djecu, a govore im da će zbog dosade postati kreativni
Za vikend smo konačno uspjeli naći vremena, ali i ulaznice za predstavu junaci Pavlove ulice. Do sada sam uvijek čekala pet do sedam dana prije samog termina da kupim karte (obaveze, bolesti, turniri, škola), a karata tada uglavnom ne bi bilo. Ja trk na stranicu Scenoteke, a ono dan za danom piše “RASPRODANO”.
S kim god pričam, svi planiraju gledati Junake, i eto oduljilo nam se, ali smo ipak otišli. Priča svevremenska, nekad jedna od boljih lektira, 50 minuta trajanja što je taman da zarži pažnju, a dvorana kao i obično rasprodana. Djece ima svih dobi, od sedam do 17, uzbuđeni su i roditelji.
Očekujem gotovo pa spektakl, no on se ne događa. Predstava je skromno solidna, s dobrom temom, zanimljivim momentima i dosta kreativno stisnuta u tih nešto manje od sat vremena. No, po meni su djeca i važna tema nasilja zaslužili više od jedne skele i pet likova koji skidaju i stavljaju kapuljače. Sin je imao pažnju skoro svih 50 minuta, što mi govori da je predstava na dobrom tragu, ali ima i on neke svoje zamjerke.
Ukusi su naravno različiti i pretpostavljam da će biti ljudi koji će grandiozno lijepiti epitete poput “napeta”, “predobra”, “izvrsna”, a možda samo realno “poučna”.
No, kakva god bila, činjenica je da su sve izvedbe rasprodane i da interes za nju ne jenjava. Kako to? Mislim da je odgovor sam po sebi vrlo jednostavan. Sadržaja za stariju djecu i mlade – nema. Predstave u svim kazalištima s iznimkom Žar ptica, namijene su djeci od tri, četiri, pet ili eventualno šest godina. Filmova u kinima tinejdžerske tematike kronično nedostaje, pa i oni iz osmog razreda hrle gledati Paulinu P, iako je to recimo redovna lektira za treći razred osnovne škole.
Najviše za najmlađe – i to je ok – ali što s ostalima?
Većina radionica u kulturnim centrima namijenjena je najmlađima, opet uz pohvalne iznimke radionica programiranja, kodiranja i slično. Pod praznicima u kampove uglavnom dolaze mala djeca, a na Zgombaonicama se zna naći i koji zalutali sedmaš i osmaš.
Što ustvari imaju na raspolaganju što se kulture i zabave tiče imaju djeca od devet do 15 godina u gradu? Nešto malo i sporadično. Gdje da odu i što da rade kada su premala za kafiće, a prevelika za parkova po kojima trče tek prohodali jednogodišnjaci? U Varšavi smo na primjer naišli na park građen za djecu 10+, sa zahtjevnim spravama koje potiču kretanje, vježbanje, koordinaciju kretanje, razmišljanje i što je najvažnije – zabavu i druženje. I bio je pun tinejdžera. Kod nas je tako nešto nezamislivo.
Vrhunac ideje su tri antistresne podloge, uvijek iste ljuljačke, tobogan i klackalica na feder. Naravno da onda tinejdžeri bauljaju naokolo i rade što treba i ne treba. Grad bi trebao poticati kao i samostalno osmišljavati projekte upravo za tu dobnu skupinu koja je godinama zanemarivana i prepuštena sama sebi otkako je prestara da ju roditelji vuku naokolo.
Što onda? Svi su upisani na neki sport ili stran jezik i stvar je riješena. No, gdje je mjesto za življenje po mjeri djeteta koje nadilazi obvezno školstvo i plaćene aktivnosti? Gdje je mjesto za odmor, druženje, gdje je koncert, predstava ili film za takvu djecu da ne moraju uvijek raditi sve isto i imati uvijek iste doživljaje? Nema ih!
Zato i 50 minuta Pavlove ulice postane hit koji se, ako ovako nastavi, može rasprodavati još iduće desetljeće. Jer, skromno vjerujem, niti u toliko vremena se neće ništa promijeniti po pitanju sadržaja za one 0 plus. Neka njima McDonaldsa i zidića pokraj zgrade – problem je riješen, jer što će djeci nešto više od toga? Nismo ni mi imali pa nam je bilo dobro. Štoviše, uvijek stručnjaci rado istaknu kako dosada rađa najbolje ideje. Sve dok ne rodi one najgore.
foto: Freepik