Po što šaljete djecu samu u trgovinu i koliko često?
Ima prijateljicu čije dijete ide u više razrede osnovne škole. Nikada nije bilo samo u trgovini. Kaže mi ona, nema potrebe da ide, niti je sigurna da bi našao put do nje.
Ja se naravno pokušavam ne iščuđavati i kažem joj da mora (iako naravno nitko ništa ne mora) osamostaliti dijete i poslati ga u trgovinu jer već ima 13 godina. Kaže da ne želi ići samo. Ja se ne dam i govorim joj da mu onda zada zadatak – da mu na primjer 10 eura i kaže da kupi mlijeko i kilogram jabuka.
-Neće htjeti – odgovara mi ona.
-Pa onda neka ode i kupi nešto za sebe – predložim, uvjerena kako će ga to namamiti.
-Reći će da mu ništa ne treba – završi ona našu raspravu. U njezinoj sami glavi ja vjerojatno pala s Marsa jer inzistiram na nečemu što me se ne tiče, a u mojoj glavi ja pokušavam shvatiti kako su takve stvari danas moguće.
Odmah da razjasnim, niti moja djeca isto nisu od samostalnog odlaska u trgovinu. Išli su do obližnje pekarne, do kioska, do dm-a, nekoliko puta s prijateljima po sladoled. Ali u principu, ne šaljem ih u trgovinu, iako znaju do nje doći i ovo starije bi moglo obaviti kupovinu bez greške.
Nekidan sam razmišljala o razlogu. Zašto? Zašto je to tako? I znam da nisam jedina. Jedno od opravdanja koje mi je palo na pamet je to što ja uvijek vučem puno vrećica sa sobom i rijetko mi trebaju dvije ili tri stvari iz trgovine. I onda mi je glupo da djeca od sedam i 11 godina “tegle” ono što sama jedva nosim. Pogotovo jer je jedno teže pokretno.
Pretpostavljam da bi to mogao biti razlog i kod drugih roditelja. Obavljamo kupovine na veliko, nerijetko idemo automobilima, a ovi mali kvartovski šopinzi postaju polako izumrli rituali. Ili to nije razlog? Ništa mi bolje ne pada na pamet.
No, u utorak sam imala stvarno puno posla i odlučim ih poslati do Lidla koji je udaljen nešto više od 500 metara od kuće, a najveća prepreka je relativno prometna cesta koju moraju prijeći.
Naoružam ih popisom, novcima, platnenim vrećicama i 100 i jednim savjetom. Odlaze na dalek put. Odlučujem da mužu neću ništa javljati dok se ne vrate jer će me nazvati barem tri puta i njih još toliko. Plus gratis obavezna prodika o mojoj roditeljskoj nesmotrenosti.
Djeca odoše, a ja sam se oduprla porivu da ih otpratim pogledom s prozora.
Uskoro mi dolazi prvi poziv. Koju vrstu tost kruha uzeti? Iako sam lijepo napisala integralni. Objasnim. Pitam kako se snalaze. Sve je u redu. Kupovina se nastavlja.
Stiže i drugi poziv. Nemaju pojma gdje se nalazi tost sir, a i Vegeta se negdje sakrila. Ja, zvana GPS ih navodim kroz police. Koji tost sir? Dolazi mi i slika na WhatsApp da potvrdim identitet proizvoda. Jest, to je taj. Vegeta je isto nađena.
Vjerujem da je to kraj i da uskoro kreću kući. No, primam još jedan poziv, jer sam im rekla da si svatko može nešto izabrati. Kći je izabrala čokoladni donut. Sin zove da pita može li on sebi uzeti paket sushija. Relativno lako prihvaća odgovor ne.
Stižu kući, naizgled neokrznuti teškim putem. Pregledavam jaja koja su kupili. Sva su čitava. Posao je dobro obavljen. Ono što sam dobila kao produkt slanja u trgovinu su bile:
- silna želja da krenu u daljnji šoping i to po voljene Posca markere
- nevjerica kako su stvari skupe
– Ajme mama, onaj cijeli paket Cedevite je skoro 6 eura! Marshmallovi su malo manje od tri!! Pa kako je to toliko?! I ta mala vrećica Vegete je preskupa a tako mala…
Dakle, udar realnosti nakon samo jedne kupovine. Jer, kako bi uostalom shvatili vrijednost stvari i vrijednost novca, ako nikada sami ništa ne kupe nego samo dobiju stvari u ruke? Nekako uspiju odrasti pod dojmom da je sve “besplatno” i da su roditelji dužni servirati im ono što požele.
Odlazak u trgovinu bio im je zabavan jer to je nešto što rijetko rade sami, i nešto novo. Nisu išli po jednu stvar, ali sve su mogli sami donijeti. No, vjerujem da ih krenem slati na dnevnoj bazi, da bi uskoro došlo do negodovanja. A vjerujem kako niti ja ne bih imala potrebu slati ih u trgovinu češće. Jednostavno, nemam tu naviku.
Možda će se naći onih koji će odmah napisati da oni svoju djecu redovno šalju u trgovinu, ali ja koja svakodnevno kupujem nikada nisam vidjela manju djecu kako sama vuku košare i biraju po policama. Obično, ako su djeca sama, radi se o skupini školaraca koji su zajedno došli po nešto.
Možda djeca danas odu u manji kvartovski dućan po neku zaboravljenu sitnicu, ali više stvari odjednom i to negdje gdje treba malo prohodati – čini se da je to postalo nemoguće doživjeti.
Priče našeg doba bile su znatno drugačije. Kaže mi prijateljica kako se još sjeća kad ju je mama slala u trgovinu po šećer, a ona još nije niti krenula u školu. Kupi sebi bombone, ostavi prodavačicama kusur, a mami kod kuće kaže kako nije bilo šećera. Ja njoj ispričam svoje traume kako sam tati išla po pivo s onom plastičnom korpom u koju stane 6 piva i jedva ju vukla s dvije ruke. Imala sam oko 6 godina. U trgovini preko ceste sam bila češće i snalazila se bolje nego moji roditelji.
Novac smo znali itekako dobro rasporediti, proizvode na policama smo uvijek znali naći, a ako ništa drugo, pitali smo za pomoć. Danas klinci znaju naći Prime i Takise
Gdje je nestalo umijeće kupovine, gdje su nestali petogodišnjaci koji idu po zaboravljeni šećer i kako su nastali oni koji s 13 godina još nisu pomolili nos u trgovinu? Jesu li naši roditelji zaposleniji, užurbaniji, jednostavno nisu stizali? Što da dijete danas mora nešto izvagati u trgovini? Bi li znalo koristiti vagu? Izvagati dva kilograma banana? Ovo nisu retorička pitanja. Ovo su pitanja na koje još uvijek skupljam odgovore.
Iako mi se čini da je mnogim roditeljima teško priznati da je tako kako je. Da smo odgojili generaciju vrlo iskusnih potrošača, a istodobno generaciju koja nije sposobna kupovati.
foto: Freepik