Svi raspravljaju je li se tragediju u Prečkom moglo izbjeći – no svaki dan se događa niz malih tragedija koje sustav ignorira
Nema osobe koja jučer nije sudjelovala u raspravi o užasnoj tragediji koja se dogodila u osnovnoj školi u Prečkom. I sama sam naravno sudjelovala, što uživo, što preko mobitela, gledala vijesti, čitala tekstove…svatko je imao nešto za reći, svi smo nagađali je li se moglo izbjeći ili nije, kako je tako nešto došlo u Hrvatsku, kako ovo, zašto ono.
Na kraju zaključak – nešto se mora promijeniti. No prvi znak da se ništa neće promijeniti je situacija u našoj osnovnoj školi. Moje dijete koje je potreseno i uplašeno poslijepodne otišlo u školu, od razrednika o groznom događaju nije čulo niti riječ. Kao da se nije ništa dogodilo. Sat razrednika je prošao u tišini što se ove tragedije tiče. Ne znam je li od mene bilo nerealno očekivati da se razrednik obrati učenicima šestog razreda i prodiskutira s njima o tome, možda popriča kako reagirati ako se ne daj bože dogodi kod njih. Pitati ih kako se osjećaju. Ni A ni B. Učenici su razgovarali i komentirali međusobno, sami. I to je u redu. Ali da profesori šute?! Ima li to smisla s obzirom da je ta škola na Prečkom mogla biti bilo koja osnovna škola, a da je ubijeno dijete moglo biti bilo koje drugo dijete. Kao što su mediji napisali, sretni smo što nije naše, ali nečije na žalost je.
U međuvremenu, iz škole je stigao proslijeđeni mail ravnateljice. Slali su ga roditelji iz roditeljskog vijeća. U mailu piše da naši učenici nisu uznemireni događajem. I to je to. Koji to učenici? Otkud to? To su učenici koji su bili u jutarnjoj smjeni i nisu imali pojma što se događa. Oni koji su imali školu poslijepodne i mogli su tu strahotu čuti na radiju i vidjeti na televiziji, možda su drugačije doživjeli cijelu situaciju. No, za našu školu je to svršena priča. Nema žrtava, djeca su dobro. Sva djeca, iako to ustvari nitko ne može znati. Ali ne želimo paniku, ne želimo dodatnog posla. Nećemo ništa spominjati. Je li to normalno i ispravno? Da djeca ne znaju što se događa oko njih, da ih se umiri da su sigurni, da ih se poduči, na žalost čak i ovakvim situacijama? Ne, novo normalno je kod nas postalo nešto drugo.
Na primjer, nedavno smo pak imali incident s učenikom koji je prijetio da će učenici ubiti obitelj motornom pilom. Mom djetetu je rekao da će joj izvaditi bubrege. Rekli su mi da to nije mislio. Htio se napraviti važan pred prijateljima. To je normalno. Rasprava završena. Majka tvrdi da je njeno dijete divan dječak, svakome bi pomogao. U drugoj školi, pričaju mi, prijetnju ubojstvom su okarakterizirali kao “normalan dječji žargon”. Djeca tako danas inače razgovaraju. Nekad su mijenjali sličice i pisali na papirić “lupi me” i lijepili nekome na leđa. Danas pričaju da će te ubiti. U školi je to sve normalno, a kada se dogodi tragedija, onda svi zazivaju promjene. Kao da isu ništa znali. Iznenađeni su.
Promjene nema i neće doći. Nitko ne želi raditi na njoj, ali svi žele javno naricati i objavljivati crne statuse i slomljena srca. Svi žele izjaviti koliko su potreseni iako su nebitni akteri cijele priče ili su pak akteri koji mogu nešto promijeniti, ali neće iz raznoraznih razloga. Takvi sa svojom “golemom tugom” samo vrijeđaju tragediju i bol koju roditelji ubijenog djeteta proživljavaju. Svi volimo pokazati na Fejsu kako smo suosjećajni, no isti ti neki ljudi nisu niti malo suosjećajni u stvarnom životu. U stvarnom životu oni smatraju da se ta tragedija u našoj školi ne zaslužuje ni prostor ni vrijeme. Pa što sad?! Crni status je tu.
Neki su išli tako daleko da su otišli zapaliti svijeću kod škole u Prečkom i onda se slikali i objavili status. Ima li se smisla pitati čemu? Nema. Tuđa tragedija i ti sa strane kao osoba koja je došla zapaliti svijeću? Nema boljeg selfija! Takvi smo postali, a pravimo se da nismo takvi. Više nitko ne zna suosjećati u tišini.
Ne znam što su radili drugi roditelji. Ja sam sa svojom djecom razgovarala, ne zato jer sam uber-roditelj i supe-rmajka nego jer mi se to čini kao nešto najprirodnije i najnormalnije na svijetu. Zanimalo ih je što se dogodilo i kako, zašto je to netko učinio? Gdje su djeca bježala, što je najpametnije u takvoj situaciji? Starije dijete je bilo uznemireno, ovo iz drugog razreda nije niti svjesno što se dogodilo. Prošle godine je bio prvašić kao ubijeni dječak. Mali je. Zamišljam što bi on da se tako nešto dogodi, zamišljam strah i paniku. No, ne bi li bilo bolje da su djeca donekle spremna? Koliko god bilo užasno i teško prolaziti kroz ovu priču s djecom, ne bi li bilo bolje da su spremna?
Priča se o zaključanim vratima, priča se o domarima koji će glumiti zaštitare, no događaji u našim školama u posljednje vrijeme pokazuje da stvari nisu dobre. Da se puno toga moglo spriječiti, ali da se puno toga skriva i da se ne suočavamo s problemima. Stalno se spominju stručne službe. Stručne službe će ovo i ono. Očekujemo valjda da nam stručne službe odgoje djecu, dok mi kod kuće ispijamo kavicu. Dok stručne službe uopće podignu pospani pogled i iskoriste alate koji su im na raspolaganju, tragedija je već tu.
Možda ovo danas nije ovisilo o situaciji u školskom sustavu gdje se nasilnike gladi po glavi, a žrtve prikazuje kao provokatore ili tko zna što već, ali puno toga ipak ovisi. Cijeli dan razmišljam o nizu situacija koje se guraju pod tepih i načinu na koji će ispod tog tepiha samo jednog dana eksplodirati. I svi svakodnevno živimo s takvim situacijama, n ona kraju neke ružne priče, uvijek ostaje gorak okus u ustima i osjećaj da nisu odgovarali oni koji su trebali odgovarati.
Foto: Freepik