Prevelika uključenost roditelja može se negativno odraziti na napredak
Angažirano roditeljstvo pomaže djeci u izgradnji kognitivnih i emotivnih vještina. Stoga ne čudi da mnogi roditelji iskorištavaju svaku mogućnost kao priliku za učenje – bilo da vode razgovor o zapletu priče dok s djetetom čitaju slikovnicu ili ga potiču na razmišljanje kako preživjeti u šumi dok šetaju prirodom.
No, roditelji ponekad ne znaju povući granicu i povući se kada treba te jednostavno previše sudjeluju u djetetovu životu. to može biti kontraproduktivno.
To je pokazala i jedna studija koja se bavila proučavanjem obiteljske dinamike. U studiji su istraživači promatrali ponašanje roditelja čija su djeca vrtićke dobi bila aktivno uključena u igru, čišćenje igračaka, učenje nove igre i raspravljanje o problemima.
Djeca čiji su roditelji češće znali “uskočiti” kako bi dali upute, prijedloge, nešto ispravili ili postavili pitanja (usprkos tome što su djeca dobro obavljala zadatak) – pokazala su više poteškoća u reguliranju svog ponašanja i emocija prilikom sudjelovanja u cijelom procesu. Ta su djeca također bila lošija u zadacima koji su mjerili odgođeno zadovoljstvo (zadovoljstvo koje nastupa nakon izvršenja zadatka), teže su kontrolirala svoje impulse te usmjeravala pažnju na obavljanje daljnjih zadataka.
-Roditelji neke djece kao da su uvjetovani da pronađu načine da se sami uključe, čak i kada su djeca na zadatku i aktivno se igraju ili rade ono što se od njih traži. No previše izravnog angažmana može negativno utjecati na sposobnost djece da kontroliraju vlastitu pozornost, ponašanje i emocije. Kada roditelji dopuste djeci da preuzmu vodstvo u svojim interakcijama, djeca vježbaju vještine samoregulacije i grade neovisnost – zaključili su znanstvenici.
Ovo istraživanje, koje obrađuje daleko detaljniju mjeru roditeljskog angažmana od tradicionalnih metoda, baca novo svjetlo na to kako roditelji pomažu, ali time i koče razvoj svoje djece tijekom ključnog prijelaza iz vrtića u osnovnu školu.
Zašto se to događa? Iz jednostavnog razloga. Naime, današnji roditelji, koje se sve više ismijava kao “helikopter” lii “čistača snijega”, provode više vremena sa svojom djecom nego što su to činile njihove majke i očevi. To je neke od njih pretvorilo u primarne prijatelje njihovoj djeci – što e tiče škole, ali i igre.
Dublji pogled u odnos roditelj – dijete
Pronalaženje prave ravnoteže u druženju s djecom posebno je važno još u vrtićko doba. Zašto? Jer je početak osnovne škole posebno izazovno razdoblje kada se od djeteta očekuje da upravljaju svojom pažnjom, emocijama i ponašanjem bez izravne pomoći roditelja.
-To je važan pomak u životu djeteta kada bi roditelji trebali znati prepoznati kada se trebaju povući – savjetovali su stručnjaci.
Jedno istraživanje provedeno je na 102 djece u dobi od četiri do šest godina, a sudjelovali su i njihovi roditelji. Djeci su dani zadaci za mjerenje samoregulacije i pritom su neki od zadataka bili oni koji uključuju jake emocije i oni koji sudionike ostavljaju mirnima. Djeca su usto sa svojim roditeljima sudjelovala u strukturiranim aktivnostima koje zahtijevaju različite stupnjeve interakcije odraslih.
Znanstvenici su potom svakog roditelja i dijete promatrali zasebno. Korištenjem video zapisa, interakcije su raščlanjene sekundu po sekundu i neovisno ocjenjivane. To je omogućilo istraživačkom timu da identificiraju suptilne promjene u načinu na koji roditelji komuniciraju sa svojom djecom.
Za svoju analizu istraživački je tim izradio mjeru onoga što nazivaju “pretjeranim angažmanom roditelja”. Zabilježili su trenutke kada je dijete radilo samostalno ili vodilo neku aktivnost te izračunali omjer između vremena kada su roditelji intervenirali na načine koji su trebali biti od pomoći i trenutaka kada su roditelji slijedili djetetovo vodstvo.
Istraživači su pronašli povezanost između visoke razine uključenosti roditelja kada je dijete usredotočeno na zadatak i dječje poteškoća sa samoregulacijom i drugim ponašanjem. To je bilo najočitije za dječje zadatke koji su uključivali pobuđivanje emocija i visoku uključenost. Takozvane “vruće zadatke”.
Kad je dijete bilo pasivno angažirano, istraživači nisu pronašli nikakvu poveznicu između pretjeranog angažmana roditelja i dječje samoregulacije. To sugerira da nema štete ako se roditelji umiješaju kada djeca nisu aktivno na zadatku.
Istraživački tim pritom želi naglasiti da nije cilj poniziti roditelje ili im prigovarati. Dodaju da nema ništa loše u roditeljskom angažmanu, davanju ideja i poticanju.
-Važno je da roditelji budu svjesni da postoje trenuci koje mogu iskoristiti za podučavanje i umiješati se, no nisu svi takvi. Na primjer, jedan od trenutaka koji se pokazao korisnim je pomaganje predškolskom djetetu da završi slagalicu. Došli smo do spoznaje da takva reakcija pozitivno utječe na djetetov kognitivni razvoj ih gradi neovisnost – poručili su stručnjaci
S druge strane, djecu je ponekad najbolje ostaviti na miru ili im prepustiti vodstvo bez uplitanja, savjetovali su.
foto: Freepik