Dobili smo zanimljiv mail od jedne mame koja je odlučila podijeliti svoje iskustvo odlaska u kino s djetetom, koje se pretvorilo u sve, samo ne u ugodno iskustvo uživanja u filmu.
Treba li voditi u kino dijete koje je premalo da odgleda cijeli crtić?
-Znam odmah da će me ljudi oderati zbog ovoga što ću reći. Baš me zanima kako bi njima bilo sjediti u dvorani nakon što su platili dvije ne baš jeftine ulaznice za film i pritom samo slušati neartikulirane vriskove. Par uzaludnih pokušaja roditelja da to stišaju i učestalo šetanje po kino dvorani – napisala je mama.
Njoj je odlazak u kino s kćeri ritual koji ne prakticira previše često, ali ponekad subotom navečer vole uživati u nekom novom crtiću uz kokice i postalo je to za njih pravo žensko druženje. No, taj zadnji odlazak u kino jako im se zamjerio zbog više obitelji. Dvije su imale pre malu djecu koja su izgubila volju za gledanje crtića nakon 15 minuta, sve su +, piše mama, komentirali na glas, stalno su šetali, dolazili do drugih ljudi i stajali pokraj njih i gledali ih.
-Shvaćam da roditelji žele negdje izvesti svoje dijete, ali trogodišnjak očito nije sposoban provesti sat i pol u kino dvorani u kojoj ne vladaju pravila njegovog dnevnog boravka. Vjerujem da je i drugim ljudima kao i meni bilo neugodno reagirati jer se radi o maloj djeci, pa bi ispalo neumjesno da se žalim ona djecu, koja gledaju dječji crtić. Ali nekoliko mi je puta došlo da se dignem i odem po nekog od osoblja – požalila se mama.
Djeca su, prema njenim riječima, i triput izlazila van na wc, igrala se na sjedalima skakala po stepenicama i ometala druge na sve moguće načine.
-No još gore od svega je bilo dijete, pretpostavljam s mentalnim poteškoćama koje je veći dio filma ispuštalo neartikulirane urlike i naglas , također neartikulirano, razgovaralo s roditeljima. Znam kako to sad zvuči i da ja zvučim kao najgora osoba na svijetu, ali čemu to priuštiti sebi i drugima? Niti su ti roditelji gledali film, niti njihovo dijete, niti su ljudi u dvorani imali mira – zaključila je ta mama.
Dodala je kako za dijete sigurno postoje adekvatnija mjesta od kino dvorane gdje bi se bez obzira na zdravlje trebala poštovati neka pravila i neki red. Što da je to kazalište, pitala je, što da je dijete tamo vrištalo i ometalo glumce? Mora li se i to otrpjeti i prešutjeti jer se radi o djetetu s poteškoćama?
-Ti roditelji moraju znati kako njihovo dijete reagira i svjesno su ga doveli u kino. Ono je par puta tako iznenada zavrištalo da smo se i kći i ja zaista prepale. To dijete, koliko sam shvatila, uopće nije bilo sposobno pratiti radnju niti ga je zanimala. Ne shvaćam zašto ju nisu odveli u park, u šetnju, bilo gdje drugdje. Na kraju su se druga djeca počela smijati tom njezinom vrištanju što je moguće da su roditelji doživjeli kao uvredu i cijeli događaj se pretvorio u cirkus. Čak su je neka djeca krenula oponašati pa su također vrištala – opisala je mama.
Poanta cijelog maila, napisala je, nije da se nekome zabrane njegova prava, da se diskriminira ili vrijeđa, već samo da se razmisli o mogućnostima djece, ne samo s obzirom na poteškoće, već i na dob, zrelost, mogućnosti.
-Shvaćam da su djeca s teškoćama diskriminirana često, ali ovaj puta sam se ja osjećala kao građanin trećeg reda – završila je mama pozivajući na razumijevanje i promišljanje.
Foto: Freepik