Video call zna potrajati i nekoliko sati – s minimalno razgovora
Nekad smo se trčali naći s prijateljima ili smo po dolasku kući uzimali telefone, zavlačili se u sobu i pričali satima. Uvijek smo imali tema. Danas se sve promijenilo pa tako i komunikacija. Dostupni su nam svi mogući kanali, pa djeca umjesto telefona na kojem sugovornika ne vidimo, sve češće upotrebljavaju video call ili video poziv pa se sugovornika može vidjeti, kao i sve što radi, gdje se nalazi itd.
Mnoga djeca koriste ili barem tako kažu, video call za učenje – kao što se nekad učilo u grupama, sada se to obavlja putem video poziva. No, video poziv postao je i učestali alat za upražnjavanje vremena djece koja su sve češće u dokolici i koja ne znaju što bi sa sobom. Roditelji se pak žale da su ti razgovori postali banalni, beskorisni, plitki ili ih uopće nema, pa djeca razmjene po koju riječ svakih nekoliko minuta i ustvari gledaju jedno drugo kako nešto obavljaju. Ipak, ti tihi razgovori znaju trajati satima, roditelj doslovno ne može ući u sobu jer ometa video poziv koji se i ne događa.
Od previše tema – došli smo do nedostatka tema, ali potpunog otkrivanja intime. Je li jedno zaslužno za drugo?
Zašto djeca toliko žele na video pozive?
Neka istraživanja pokazuju da 30 posto djece i mladih svakodnevno koristi video chat, i to najčešće u kratkim intervalima. Međutim, anegdotalno se čini da posebno djevojčice imaju veću potrebu za vizualnim kontaktom, usporedbama i održavanjem bliskih odnosa s vršnjacima.
Roditelji koji pokušavaju ograničiti video pozive često priznaju da je teško objasniti zašto – imaju osjećaj da razgovori traju predugo, da nisu osobito sadržajni i da se djeca lako zanesu besciljnim lutanjima kamerom po kući.
Izazovi i rizici prečestog video razgovaranja
1. Nedostatak privatnosti u domu
Kada je kamera stalno uključena, dom gubi osjećaj sigurnog privatnog prostora. Članovi obitelji mogu se nehotice naći u kadru dok obavljaju svakodnevne aktivnosti, što stvara napetost i osjećaj izloženosti.
2. Konstantna prisutnost i emocionalna iscrpljenost
Neki tinejdžeri ostavljaju video poziv uključen „cijeli dan“, kako bi bili dostupni partneru ili prijatelju u svakom trenutku. Takva stalna izloženost stvara:
- performativno ponašanje (osjećaj da stalno moraju „dobro izgledati“)
- pritisak nadzora u ranim romantičnim vezama
- prerano emocionalno zbližavanje
- manjak vremena za tišinu i unutarnji odmor
Video komunikacija zahtijeva više mentalnog napora nego razgovor uživo; mozak se više trudi održati kontakt i tumačiti neverbalne signale preko ekrana, što dovodi do bržeg umora.
3. Pritisak da ostanu online
Mnoga djeca osjećaju neugodu prekinuti poziv, čak i kad razgovor odavno više nema smisla. Ne žele djelovati nepristojno, pa ostaju na video chatu iako bi radije radili nešto drugo.
U konačnici, radi se o gubitku dragocjenog vremena.
4. Fiktivna „pomoć“ oko zadaće
Neki roditelji smatraju da video pozivi olakšavaju komunikaciju za školske projekte, no djeca su sklona ometanju, smijanju i „skretanju s teme“, pa takvi pozivi često traju dugo, a ne donose mnogo konkretne koristi. Na kraju je ustvari najčešći rezultat potraćeno vrijeme i nenapravljena zadaća.
Zašto roditelji imaju pravo reći – dosta?
Video pozivi, ako se koriste umjereno, mogu biti korisni. No ne bi smjeli postati primarni oblik druženja i komunikacije. Nakon cijelog dana provedenog s prijateljima u školi, djeca navečer trebaju vrijeme za:
- obiteljske aktivnosti
- odmor od ekrana
- obveze i kućanske poslove
- razgovor s roditeljima
- brigu o kućnim ljubimcima
- aktivnosti bez tehnologije
- kvalitetan san
Ako FaceTime ometa ove zdrave navike – potrebno je postaviti granice.
Djeca trebaju tišinu i samoću
U modernom, digitalno prepunjenom okruženju djeca sve teže podnose tihe trenutke. No upravo su ti trenuci ključni za:
- razvoj kreativnosti
- unutarnje smirivanje
- maštanje
- mentalnu obnovu
- zdravo emocionalno sazrijevanje
Stalna interakcija i stimulacija sprječavaju djecu da razvijaju sposobnost samostalnog razmišljanja i regulacije.
Kako uvesti razumne granice?
Roditelji mogu, i trebaju, jasno postaviti pravila:
- ograničiti vrijeme na video pozivima
- odrediti mjesta u kući gdje su video razgovori dopušteni
- onemogućiti „beskonačne“ pozive koji traju satima
- potaknuti djecu na prave susrete umjesto virtualnih
- naglasiti važnost obitelji i zajedničkog vremena
Najvažnije – roditeljski instinkt često je najbolji vodič. Ako osjećate da je video poziva „previše“ – vjerojatno imate pravo.
Druženje da, besciljno -ne
Video pozivi mogu biti zabavni i korisni, ali kada prerastu u sate besciljnog druženja preko ekrana, narušavaju privatnost, fokus, mentalno zdravlje i obiteljski život. Djeca trebaju ravnotežu: vrijeme s prijateljima, ali i vrijeme u tišini, vrijeme za obitelj, kretanje, kreativnost i dosadu koja potiče maštu.
Roditelji imaju pravo – i odgovornost – pomoći djeci da pronađu tu ravnotežu i nauče koristiti svoje vrijeme na način koji doprinosi njihovom razvoju, a ne da ga troše bez kontrole.
foto: Freepik