Nije važno kada je dijete prohodalo – važno je da je sretno i ima podršku
Nema kompetitivnosti do one roditeljske i koliko god svi poricali da uspoređuju djecu, taj natjecateljskih duh nekako se jednostavno probudi u trenutku kada beba dođe na svijet. Jednostavno je – najbolja!
I tu nema sumnje, svako dijete svom je roditelju najljepše i najbolje, no zašto je to ponekad motiv da pretjerujemo s djetetovim uspjesima ili da neke stvari krenemo forsirati što je ranije moguće kako bi dijete bilo ispred vršnjaka?
Ako biste pitali većinu novih roditelja što žele za svoje dijete, svi bi odgovorili isto – da je zdravo i sretno. No, u praksi se često dogodi da to „zdravo i sretno“ nesvjesno zamijenimo s „napredno“ i „brže od drugih“.
Roditelji beba često žure. Žele da dijete što prije sjedne, prohoda, progovori, prespava noć, jede samo ili krene u jaslice bez suza. Ta žurba, premda dobronamjerna, često proizlazi iz pritiska okoline, uspoređivanja na društvenim mrežama i stalne potrebe da dokažemo da “dobro radimo kao roditelji”.
Besmislene usporedbe
„Moja mala je prohodala s 10 mjeseci!“, „Naš već jede sam!“, „Tvoja još ne govori?“ – ovo su rečenice koje se često čuju među roditeljima. No, pedijatri i razvojni psiholozi stalno ponavljaju: svako dijete ima svoj ritam. Normalan raspon za sjedenje, hodanje, pa i govorenje može se razlikovati i do nekoliko mjeseci među djecom. Dijete koje nešto nauči kasnije nije ništa “lošije” – samo drugačije sazrijeva i kasnije može biti puno pričljivije od onoga koje je prvu riječ reklo znatno ranije. znači, sasvim nepotrebno uspoređivanje.
Razvoj nije utrka
Brže nije bolje. Kad dijete nešto napravi prije nego što je za to razvojno spremno – primjerice, kad ga prerano tjeramo da sjedi ili hoda – ono ne gradi stabilne temelje, nego preskače važne faze. To može kasnije utjecati na motoriku, ravnotežu ili koordinaciju.
Psihološki, stalna žurba može stvoriti i unutarnji pritisak. Djeca vrlo rano osjete očekivanja roditelja. Ako osjete da se od njih stalno nešto traži, a oni ne uspijevaju “stići”, mogu razviti osjećaj da nisu dovoljno dobra. No, teško je roditelju objasniti da je normalno ako dijete ne hoda sa 13 mjeseci, ako je ČAK troje prijatelja prohodalo već prije dva mjeseca. Tada ne razmišljamo o trci nego kako s našim djetetom nešto nije u redu.
Zašto zapravo žurimo?
Roditelji današnjice žive u vremenu usporedbe. Na društvenim mrežama gledamo „idealne“ bebe koje spavaju cijelu noć, jedu brokulu i smješkaju se kameri. Žurba često nije znak nestrpljenja, nego straha – da nešto ne propuštamo, da ne kasnimo, da naše dijete ne zaostaje. No, djetetov razvoj nije utrka nego maraton. I svaki mali napredak, bez obzira kad se dogodi, ima jednaku vrijednost.
Što djeca zapravo trebaju
Najvažnije što možete dati svojoj bebi nisu poticajne igračke ni raspored aktivnosti, nego miran ritam, dodir i strpljenje. Kad roditelj uspori, i dijete uči da ne mora stalno žuriti. Da smije istraživati, pokušavati, pasti i ponovno ustati – svojim tempom.
foto: Freepik