Ocjene nikad nisu bile mjerilo znanja, a danas su to još i manje
Na jednom sportskom događanju koje je za moje dijete ne baš dobro završilo, srela sam našu paraolimpijku čija kći slučajno ide u sedmi razred baš kao i moja.
-Kako vam je u 7. razredu?- pitala m je, a jedini iskreni odgovor bio je “stresno”.
Počela sam joj pričati kako su svi već krenuli s ispitivanjima, a uz sve “vanjske aktivnosti” treba još stići i napisati zadaće koje se obično po predmetu protežu na tri do pet stranica.
-Ja sam opuštena po tom pitanju. To je njihova škola. Njih ustvari uzruja kad im ja kažem da mi to sve nije važno Baš me briga i za ocjene. To su njihove ocjene, njihove dvojke i trojke- tako mi je nekako rekla na moj verbalni izljev uzrujavanja.
Znam da sportaši uvijek imaju zdrav način razmišljanja, pomalo drugačiji mentalni sklop nego “mi ostali”, a nije ovo prvi put da čujem kako nekoga ne opterećuju ocjene. Ali kako? Ocjene su put za dalje, put za dobre škole, za bolju budućnost – na toj smo doktrini odrasli.
Potražim malo neka istraživanja, da vidim što kažu – ima li i jedan plus za to da treba stisnuti djecu da se maksimalno trude i rade?
Evo što sam na primjer našla:
Studija Sveučilišta Stanford (2018.) pokazala je da djeca koja osjećaju snažan pritisak da budu „savršeni učenici“ imaju više razine anksioznosti, nesanice i niže samopouzdanje od vršnjaka čiji roditelji više cijene trud nego rezultat.
Divno, san svakog roditelja, malo anksioznosti začinjene nesanicom. Budite opušteni, ali prisutni, kažu istraživanja – to je ključ uspjeha. I čini se da je u tim istraživanjima sve ili crno ili bijelo. Ako puno očekuješ i postaviš visoke standarde, ne možeš ujedno biti i roditelj koji dopušta lošu ocjenu i roditelj koji razumije lošu ocjenu, ali koji se nada i očekuje bolje u budućnosti. Ako želiš da dijete da sve od sebe i radiš na tom da to i učini, ti si roditelj koji mu urušava samopouzdanje. Zašto?
Jer, danas će dijete sigurno samo od sebe uzeti knjigu i krenuti veselo ponavljati povijest ili kemiju a da roditelj podvrisne. Možda neki i hoće, ali od kada znam za sebe roditelji su “naganjali” djecu da uče i čitaju, vježbaju zadatke i pišu zadaće.
Gdje god se okrenem, svi oko mene su opušteni – “previše se opterećuješ školom, ja to sebi ne bih ni u ludilu priuštila, nemam ja živaca za to” – ne znam koliko sam to puta u zadnje tri godine već čula.
No, moram reći, sve što sam do sada čula, pa i tog dana od te vrhunske sportašice, nije mi bilo spojivo s mikrosvijetom u kojem živim i u kojem se čudne stvari događaju. Događa se to da dijete koje je do prvog polugodišta prvog razreda išlo po redovnom programu prelazi na individualizirani jer je dobilo trojku iz ovoga i dvojku iz onoga. Ne može to tako! Hoćemo petice!! Sada se to dijete, pardon, tinejdžer, dogovara za ispitivanje. Od 12 pitanja zna šest, ali dobije peticu jer je po tom “posebnom programu”, pa nek’ se nađe. Njegovi roditelji su još prije par godina u parku pjevali pjesmu kako je škola najmanje važna u životu, kako je njima sve ravno, odavde pa do ne znam kud.
-Ali dobro, pa dijete valjda ne bi dobilo individualizirani program da stvarno nema neke posebne potrebe?! – komentirat će mnogi. Ali i od toga smo uspjeli napraviti, da ne kažem ,sprdačinu. Jedna mama koja je dijete prebacila na individualizirani program rekla mi je: “Nemoj spominjati tko ti je rekao, ali tko god traži, taj i dobije individualizirani program. Raspitaj se pa vidi hoće li ti itko reći da su ga odbili.”
I do danas nisam naišla na odbijenog.
Druga mama na dvije četvorke iz testa odmah traži hitne informacije da objasni profesoru kako dijete prolazi kroz jedno teško razdoblje. Putem će možda smisliti koje. Treba imati razumijevanja jer je prošle godine iz tog predmeta, sjećate li se profesore, imalo petice, pa bi bilo zgodno da ima i ove.
Nemoj spominjati tko ti je rekao, ali tko god traži, taj i dobije individualizirani program.
Jednu mamu znam, ona je skroz neopterećena. Rekla mi je da meni svaka čast što ispitujem kći prije testa, ali ona za to vremena nema. Vjerujem joj jer joj je dijete često bolesno. Naime, svaki taj malo zahtjevniji teorijski test ona preleži i drugi dan čudom ozdravi i pojavi se u školi. Prijatelji iz razreda velikodušno podijele pitanja koja su bila, iz obje grupe. Pa se nekako dobije dobra ocjena.
Nekidan, čula sam priču, dignuli su jednog superodlikaša, a on nije bio spreman. i kako takvom djetetu dati lošu ocjenu?! Još se i rasplakao kada nije znao odgovore na prva dva pitanja, pa je poslan na mjesto da se smiri i rečeno je da se može javiti drugi put. moram se raspitati jesu li m use roditelji javili u školu da nagaze profesoricu zbog stresa koji mu je nanijela. Oni neopterećeni roditelji koji nemaju kao ja viška vremena i koji znaju da ništa nije u dobrim ocjenama. Nekada davno, kada smo mi išli u školu, dobio si svoju zasluženu jedinicu i išao na mjesto. ali danas profesori znaju koliko mi roditelji nismo opterećeni i zato se djeci ne usude dati jedinicu. pogotovo ne onima koji su inače imali sve dobre ocjene, jer to stvarno nije u redu.
Dragi su mi isto jedni, kažu, bit će što bude, oni na to ne mogu utjecati, valjda će se sin negdje upisati. Oni sigurno neće s njim učiti, školu su već jednom završili, hvala lijepa! I istinu su govorili. Kako da i m kažem da nisu, samo zato što im dijete ide na instrukcije iz svega osim likovnog i glazbenog.
Posebno su mi mili oni čija su djeca “propala u životu” jer imaju dvije četvorke na kraju, pa se u poplavi vrlih superodlikaša oni baš ističu kao neuspjeli. Oni potpuno popljuju sav školski sistem, njih ono baš nije briga ni za što, mi smo svi ostali idioti koji naganjamo te ocjene i koji mislimo da obrazovanje nešto znači, jer danas keramičar zarađuje više od doktora. Istina, moram se složiti.
-koju školu ti dijete misli upisati – pitaš tu mamu, da vidiš u kojoj će struci njezino čeljade pare mlatiti.
-Pa privatnu gimnaziju neku, nema ocjene da upadne nigdje drugdje.
Da nije tragično bilo bi smiješno ali ustvari i nije jer je cijeli školski sustav kao i sustav vrijednosti izvitoperen. Nekad su nas roditelji tjerali da učimo i žalili se prijateljima kako smo “lijenčine”, “tupavi”, “niškoristi”, ovakvi i onakvi. Danas smo “opušteni”, radimo na samopouzdanju a ne na ocjenama, a djeca su nam nadarena, darovita, drugačija, posebna.
U našem je razredu gotovo pa pola razreda superodlikaša. Jedan ne zna razliku između Apeninskog i Arapskog poluotoka. Drugi nije pročitao niti jednu lektiru jer ipak postoji vodič za te gluposti. Treći je dosta dobar, ali li se svaka treća ocjena dobije na “staru slavu”. Četvrtom je mama u kontaktu s većinom profesora jer ako nešto zagusti, ona voli biti na prvoj liniji fronte.
Uza sve te poplave petica, ja si opuštenost ne mogu priuštiti ako hoću da mi dijete bude konkurentno za neku dobru školu koju nitko ne želi upisati jer nikoga nije briga za gimnaziju, ali nekako kako se osnovna škola približava kraju, svi spominju upravo gimnazije. Također, opuštenost si ne mogu priuštiti kada te profesori procjenjuju samo prema prvim ocjenama i “reputaciji” koju si stekao. Dobij češće peticu i bit će ti lakše, dobij češće trojku i bit će ti teško uopće dobiti peticu. Što je, tu je.
Neke roditelje nije briga za ocjene, neke profesore nije briga za znanje, a mene je nekako sve manje briga što ljudi kažu, a i što istraživanja pokazuju. Treba se koncentrirati na važnije stvari. Na primjer, kako zaraditi za instrukcije iz fizike jer ću inače i ja morati na izvanredne informacije.
foto: Freepik