U Klaićevoj zbog špeka, čokolade, paštete i bademovog ulja
Nema ništa “ljepše” nego kad izađeš iz bolnice nakon poroda, odmoriš se kući par dana i onda opet završiš u bolnici.
Tako je jedne večeri moj bebač od tada devet dana pocrvenio po prsima i leđima kao da smo ga zaboravili na plaži na najjačem suncu. Sve ostalo ok, ne plače, fino jede, nije vruć, ali crven kao Indijanac. Spremimo se odmah nas troje (muž, starija cura i ja) i idemo “prošetati” do Klaićeve koja nam je na 5 minuta.
Oko 20 je sati a u Klaićevoj na hitnoj kao u košnici. Neka djeca izgledaju pregaženo i ne mrdaju dok druga trče hodnikom i urlaju iz svega glasa, ali valjda je i njima nešto.
Nakon šaltera nas šalju u neku sobu i ispred nas u redu gospođa sa kćeri od 15 godina ili više. Malo skepetično ju pogledavaju, nju i njezino “malo dijete”, što je kasnije rezultiralo da su obje čekale do iza ponoći jer su i doktori svima ostalim dali prednost.
Uglavnom, skinuli mi bebicu, gledaju, pipkaju, stišću i ukratko pojma nemaju. Na kraju su se “zakačili” na bademovo ulje čijih sam par kapi po savjetu patronažne nakapla u toplu vodu i time obrisala kožu. Što sam ja danas jela? Sve je prošlo osim “nesretne” paštete koju ni sama ne znam zašto sam pojela za večeru.
– Ajme gospođo, pa pašteta? To je puno konzervansa, užas.
Znam da pašteta baš nije najbolja prehrana, ali što je danas prirodno, zdravo i bez konzervansa?
Pašteta i bademovo ulje te naših malo dana života su bili dovoljni da nas zadrže na neodređeno. Daju nam sasvim solidnu sobu/apartman kojeg dijelimo s još nekim i blagonaklono mi kažu:
– Možete ostati s bebom jer je isključivo dojena.
Ostanak i tako nisam dovodila u pitanje, ali sam drugi dan od druge mame saznala da njezina beba nije isključivo dojena pa je ona isto smjela ostati.
Sviće prekrasno bolničko jutro koje počinje oko 7 s brojnim vizitama i mjerenjem vitalnih funkcija. Kada svane jutro, svi mi koji spavamo moramo podići naše krevete i “pretvoriti” ih u fotelje i na njima provesti cijeli dan. S obzirom da mi je to deveti dan nakon carskog reza, ne dam svoj krevet, ani sestre nisu sigurne što bi.
Jedne mi prijete da ga sklopim, druge me brane da ga moram imati jer sam imala carski. Krevet ostaje, a i ja u njemu. Kad je problem kreveta riješen, ostaje problem malog Indijanca. Još je crven.
– Mama, što ste jeli ovih dana?
Mama razmišlja i počinje nabrajati, ali bilo joj je bolje d aje šutjela, kao i mnogo puta do tada u životu. Šutnja je zlato.
– Jeli ste špek? I kolače? I čokoladu? Ajme…. – zgražaju se dvije sestre, a izrazi lica su im uistinu takvi kao da sam govno pojela – Pa mama – pitaju iskreno zaprepraštene – Kako ste imali volje uopće takvo nešto pojesti?
– Kako mislite kako sam imala volje? Vrlo lako. Izašla sam iz bolnice jadna gladna i mogla sam vola pojesti – odgovaram, no budući da ne vidim razumijevanje na njihovim licima, skrušeno dodajem – Špek je od domaće svinje.
Niti domaće prase nije ih smekšalo. Mudro sam odlučila prešutjeti i pogačice s čvarcima koje mi je muž donio u sobu, i tek se kasnije sjetila da sam te iste pogačice već jela još dok sam ležala u Vinogradskoj.
Otprate nas dermatologici koja zaključi da nije riječ o alergiji usprkos mom neutaživom apetitu te da je to vjerojatno obično dojenačko čišćenje kože.
No, mama svejedno dobiva strogi režim prehrane i vraćaju me u krevet.
Tek što sam ušla u sobu, evo sestre i ljubazno mi napominje d asklopim krevet jer se doktori ljute kad je raširen iako mi se čini da doktore zaboli za krevet, a ja joj objašnjavam da su mi dopustili da ostane zbog carskog reza. Sestra će na to:
– Ah, ja sam pola sata nakon poroda ustala i opsluživala druge.
Iako mi je na trenutak palo na pamet da je išla raditi odmah nakon poroda, vjerojatnije je da je ipak samo pomagala cimericama u sobi.
– Rodili ste na carski – pitam je.
– Ne, prirodno – kaže zgroženo kao da je carski najveće zlo na svijetu.
Kada dođeš iz bolnice nakon poroda (bar je meni tako), najbolje se odmoriš u miru i tišini svoje kuće gdje imaš sav komfor i svu pomoć koju želiš. Trebaš mir, trebaš sna i trebaš nešto kaloričnije od riblje juhe i blijedog mesa.
Ne znam stvarno kakav odmor podrazumijevaju kada dijeliš sobu s jednogodišnjakom koji siromah vrišti cijeli dan jer mu je dosadno, a meni dođe da vrištim skupa s njim. Usto, trese metalnom ogradom od kinderbeta, pa ovaj moj jadan čim nekako i zaspe, ta ga buka i treska odmah probude.
Usto, roditelji mu vrlo “nježno” spuštaju i dižu ogradu kinderbeta, tako da se u sobi osjeti omanji potres. U apartmanu do neko dijete kašlje kao da će dušu ispustiti, u večernju smjenu dolazi super sestra koja isto kašlje kao luda i koja se cijele noći inhalirala. Naš osip se povukao, nikakvu terapiju već neko vrijeme ne primamo, ali nitko niti ne spominje odlazak kući.
Na sreću, nakon dana i noći nespavanja i borbe za zadržavanje kreveta, odlučili smo iskoristiti jednu predivnu stvar zvanu “odlazak na vlastitu odgovornost”.
Ne želimo da naš jadan zdravstveni sustav propada i da krevete zauzimaju oni koji ne trebaju.
Nakon što niti jedno ispitivanje i niti jedno vađenje krvi nije utvrdilo da je riječ o alergiji ipak se nisam vratila špeku, ali baš me zanima paze li mame koje doje stvarno na svaki zalogaj? Ok kada su u pitanju namirnice koje napuhuju, jako začinjena hrana ili alergeni, ali jesu li čokolada i špek uistinu za svaku osudu?
Pašteta svakako je, jer me ona dočekala i na otpusnom pismu. Crno na bijelom stoji da sam je pojela na dan hospitalizacije! Nikad više!!