Ovo su nepoželjna roditeljska ponašanja
1. Kritiziranje
Roditelji često kritiziraju djecu kako bi ih motivirali da budu bolji, ali kritike rijetko motiviraju, a više deprimiraju. Zašto? Jer uglavnom bacaju svijetlo na dječje mane i ističu nešto što dijete nije dovoljno dobro napravilo.
Psiholozi objašnjavaju da djeca prihvaćaju kritike tako što s vremenom povjeruju kako su one odraz njih samih i da nešto s njima nije u redu. Naime, djeca ne mogu pokazati ono najbolje od sebe, ako mi samo ukazujemo na najgore.
Kako razgovarati s djetetom: Umjesto „Kako si nespretan, sve ti je palo“ ili “Zar baš nikada ne možeš složiti taj krevet bolje složiti“ upotrijebite izraze poput „Ups, prolio si nešto, idi po krpu i obriši to“ ili „Možeš li molim te pospremiti svoj krevet“.
2. Omalovažavanje
Omalovažavanje je kritika koja dolazi iz superiornosti koju roditelji imaju nad djecom. Ono se izražava kroz vrijeđanje, pogrdna imena, kolutanje očima, sarkazam i ismijavanje. Psiholozi tvrde da takvo ponašanje ne samo da srozava dječje samopouzdanje, nego navodno utječe i na njihov imunitet, pa su djeca izložena omalovažavanju sklonija infektivnim bolestima.
Kako razgovarati s djetetom: Jedini protuotrov je poštovanje. Poštujte dijete jednako kao što želite da se poštuje i vas. Ne gubite živce i ne koristite izjave poput: „glupo derište, zašto opet plačeš“ ili “Prestani jesti, vidi kako si debeo“.
3. Defenzivnost
Defenzivni stav reakcija je koja se javlja kada se želimo zaštititi jer se osjećamo napadnuto, a neki od načina samo zaštite su „opravdana ljutnja“ i „izigravanje žrtve“. Roditelji najčešće zauzmu obrambeni stav kada shvate da su u nekoj situaciji pogriješili , a dijete to također primijeti i počne spočitavati roditelju ili ga kritizirati. Obrambeni stav govori: „Problem nije u meni nego u tebi“ i u osnovi to je izbjegavanje preuzimanja odgovornosti i pokušaj da se odgovornost prebaci na dijete.
Kako razgovarati s djetetom: Klasičan primjer prebacivanja odgovornosti zvuči ovako: “Ne bih vikala na tebi da to nisi zaslužila“. Umjesto toga, prihvatite odgovornost i saslušajte kako se vaše dijete osjeća i pokušajte shvatiti njegovo stajalište. Umjesto izbjegavanja odgovornosti, ponudite ispriku za svoje postupke.
4. Sabotiranje komunikacije
Roditelji se znaju povući iz razgovora kada on ide u neželjenom toku tako da ga završe riječima „Bit će po mome i nema više rasprave“ ili isključe svoju emotivnu prisutnost iz razgovora kada su isfrustrirani dječjim argumentima. Još jedna vrsta odbijanja komunikacije jest ignoriranja djece ili „tihi tretman“ kada se roditelji ljute i odbijaju svaku vrstu razgovora. Naravno, postoje neke stvari gdje je roditeljeva uistinu zadnja, no ako vam ovaj način ponašanja postane norma tijekom konverzacije s djecom, ona će dobiti dojam da se njihova mišljenja uopće ne računaju niti čuju i uskoro će gubiti volju razgovarati s vama.
Kako razgovarati s djetetom: Ako sabotirate konverzaciju zato što se lako naživcirate, morate poraditi na strpljenju i samokontroli jer one su bit roditeljstva. Uzmite pauzu od razgovora, smirite se pa ga nastavite za 20 minuta kada vam se glava ohladi. Nemojte ignoriranjem konverzacije pokušati manipulirati djetetom, jer bi ono lako moglo preuzeti taj uzorak ponašanja, a složit ćete se, nije baš lijep. Kako bi vama bilo da dijete ne želi razgovarati s vama dok god mu ne dopustite da pogleda film koji želi?
foto: Scott Ableman