Ako vaše dijete još uvijek ne trenira ništa, a čini vam se da gotovo svi njegovi vršnjaci već imaju neki sport, možda ste se zapitali jeste li nešto propustili. Dok jedni roditelji pričaju o nogometu, drugi o gimnastici, plivanju ili plesu, lako je steći dojam da biste i vi trebali što prije pronaći aktivnost za svoje dijete.
U predškolskoj dobi puno je važnije omogućiti djeci slobodnu igru kroz koju razvijaju osnovne motoričke vještine
No stručnjaci upozoravaju da s organiziranim sportom ne treba žuriti.
Prema preporukama Američke akademije za pedijatriju (AAP), većina djece za organizirani sport nije razvojno spremna prije šeste godine. U predškolskoj dobi puno je važnije omogućiti im dovoljno slobodne, nestrukturirane igre kroz koju razvijaju osnovne motoričke vještine.
Drugim riječima – ako vaše četverogodišnje dijete još nema trening dva ili tri puta tjedno, niste zakasnili ni na što.
Prije šeste godine najvažnija je slobodna igra
Djeca između druge i pete godine trebaju prije svega priliku za kretanje i istraživanje kroz igru. Trčanje, skakanje, penjanje, bacanje i hvatanje lopte, plivanje, vožnja bicikla ili bicikla bez pedala mogu biti odličan način za razvijanje osnovnih motoričkih sposobnosti.
U toj dobi nije potrebno da dijete razumije pravila neke igre, prati složene upute ili mirno čeka svoj red.
Uostalom, pokušajte zamisliti četverogodišnjaka kojem kažete da dvadeset minuta stoji na određenom mjestu i koncentrirano prati što se događa na terenu. Za mnogu djecu to jednostavno nije razvojno primjereno očekivanje.
To, naravno, ne znači da malo dijete ne može uživati u lopti ili nekoj sportskoj aktivnosti. Možete zajedno trčati, igrati se loptom, voziti bicikl ili otići na plivanje. Razlika je u tome što je naglasak na igri i kretanju, a ne na organiziranom treningu i rezultatu.
Od šeste do osme godine cilj nije pobjeda
Oko šeste godine većina djece može početi isprobavati organizirane sportove, ali ni tada nije najvažnije pobjeđivati.
U toj dobi naglasak bi trebao biti na učenju osnovnih vještina, zabavi, druženju i učenju suradnje.
Nogomet, plivanje, gimnastika, ples, trčanje, klizanje, neki raketni sportovi ili određene borilačke vještine mogu biti dobar početak. No čak i ako dijete krene trenirati, ne znači da mora odmah pronaći „svoj“ sport.
Upravo suprotno – dobro je da isproba različite aktivnosti i otkrije što mu odgovara.
Oko devete godine može doći i natjecanje
Kako djeca rastu, razvijaju složenije motoričke sposobnosti i bolje razumiju pravila, taktiku i strategiju. Oko devete godine mogu biti spremnija za natjecateljski element sporta.
To ipak ne znači da sport odjednom treba postati ozbiljan posao.
Zabava bi i dalje trebala ostati važan dio sporta.
Ako dijete počne doživljavati svaki trening kao pritisak, a svaku utakmicu kao dokaz vlastite vrijednosti, lako se može dogoditi da izgubi interes za ono što mu je u početku bilo zabavno. Upravo naglasak na razvoju i uživanju, umjesto isključivo na pobjedi, AAP navodi kao važan čimbenik dugotrajnog uživanja djece u sportu.
Kako znati je li dijete spremno?
Dob je samo jedan dio priče. Djeca se razvijaju različitim tempom, pa šest godina samo po sebi ne znači da je svako dijete spremno za svaki sport.
Jedan od znakova spremnosti je interes.
Ako dijete samo pokazuje zanimanje za nogomet, ples ili neki drugi sport i želi ga redovito igrati, to je puno bolji razlog za upis nego činjenica da sva njegova ekipa već trenira.
Prije nego što platite cijelu sezonu, možete zajedno nekoliko puta igrati taj sport kod kuće ili u parku. Ako je moguće, odvedite dijete na probni trening ili kamp. Tako ćete lakše vidjeti sviđa li mu se aktivnost i može li pratiti ono što se na treningu traži.
Važna je i sposobnost koncentracije. Organizirani sport zahtijeva određenu razinu pažnje, praćenje uputa i razumijevanje pravila. Neka djeca to mogu sa šest godina, dok drugima treba još malo vremena.
I to je sasvim normalno.
Nemojte zanemariti raspored cijele obitelji
Prije upisa vrijedi pogledati i koliko vremena određeni sport zapravo zahtijeva. Trening možda traje samo sat vremena, ali kada dodate putovanje, presvlačenje, utakmice i sve ostale obaveze, jedna sportska aktivnost može zauzeti velik dio tjedna.
A prenatrpan raspored ima još jednu posljedicu: djeci ostaje manje vremena za slobodnu igru. Zato nije uvijek bolje imati više aktivnosti. Ponekad je puno korisnije ostaviti poslijepodne slobodno da dijete izađe van, vozi bicikl, igra se s prijateljima ili jednostavno samo smišlja što će raditi.
Roditelji ne moraju prihvatiti svaku aktivnost koja se nudi. Ako raspored određene obitelji zbog nje postaje previše naporan, sasvim je u redu reći – ne.
Dobar trener može napraviti veliku razliku
Kada pronađete sport koji vaše dijete želi trenirati, obratite pažnju i na osobu koja će ga trenirati. Trener ne uči dijete samo sportskim vještinama. On uvelike određuje atmosferu na treninzima i način na koji će dijete doživljavati sport.
Trening za dijete treba biti mjesto na kojem se osjeća sigurno, ohrabreno i motivirano učiti. Vikanje, ponižavanje ili stvaranje pretjeranog pritiska mogu vrlo brzo uništiti djetetovu ljubav prema sportu. Zato nije dovoljno pitati samo: „Koji sport trenira?“ Pitajte i: „Tko ga trenira i kako se moje dijete osjeća na treningu?“
Ne mora svaki sport biti „za cijeli život“
Ponekad djecu učimo da nikada ne smiju odustati od onoga što su započela. Ustrajnost je važna, ali ni ona ne znači da dijete mora ostati u aktivnosti koja mu stvara više tjeskobe nego zadovoljstva. Ako dijete nakon nekog vremena shvati da određeni sport jednostavno nije za njega, razgovarajte o razlozima.
Možda mu se ne sviđa sport. Možda mu ne odgovara trener. Možda mu je raspored prenaporan. Možda je razina natjecanja prevelika. Odustajanje od jednog sporta ne znači da je dijete odustalo od bavljenja sportom. Ponekad je upravo promjena ono što će mu omogućiti da pronađe aktivnost koju će zaista zavoljeti.
Ne žurite s jednim jedinim sportom
Još jedna važna preporuka odnosi se na ranu specijalizaciju.
Stručne organizacije poput AAP-a, Mayo Clinic i National Athletic Trainers’ Association upozoravaju na prerano intenzivno bavljenje samo jednim sportom. Rana specijalizacija može povećati rizik od zasićenja i ozljeda.
Zato je dobro djeci omogućiti da se bave različitim sportovima i aktivnostima, razvijaju različite motoričke vještine i koriste različite skupine mišića. Prema smjernicama navedenima u izvornom članku, ozbiljnija specijalizacija za jedan sport može se razmatrati tek u adolescentskoj dobi, oko 15. ili 16. godine, ako dijete zaista ima snažnu želju i interes za to.
I zato – nemojte se uspoređivati s drugim roditeljima
Ako vaše dijete s četiri godine još ne trenira ništa, to nije znak da zaostaje. Ako sa šest godina isproba sport pa odustane, ni to ne znači da ste pogriješili. Ako s osam godina još uvijek traži ono što voli, nema razloga za paniku. A ako s deset godina otkrije sport koji obožava, možda je upravo tada pravo vrijeme da mu se ozbiljnije posveti.
Djeca imaju vlastiti ritam razvoja, interese i karakter. Nema nagrade za dijete koje je najranije počelo trenirati niti za roditelja čije dijete ima najpuniji raspored.
Sport bi prije svega trebao donijeti kretanje, druženje, nove vještine i – najvažnije – zadovoljstvo. Zato, ako vas trenutno pere osjećaj da svi drugi već negdje treniraju, a vaše dijete još nije – udahnite.
Niste zakasnili. Možda samo čekate pravi trenutak i pravi sport.
Foto: Freepik