„Oprostite, ona je samo jako glasna.“; „On stalno priča, ne može stati.“; „Ma sramežljiva je, treba joj vremena.“ Koliko ste puta izgovorili neku od ovih rečenica pred drugim odraslima? Gotovo svaki roditelj barem se jednom našao u situaciji da se ispričava zbog ponašanja koje zapravo nije problem – nego dio karaktera njegova djeteta.
Roditelji se često ispričavaju jer žele zaštititi dijete od osude
Neka djeca su glasna, neka su povučena. Neka vole biti u centru pažnje, a neka će satima pričati o dinosaurima, Pokémonima ili svemiru bez pauze. I sve je to normalno. No mnogi roditelji nesvjesno šalju poruku da je djetetova osobnost nešto što treba „ublažiti“ kako bi bila prihvatljivija okolini.
Kada dobra namjera pošalje pogrešnu poruku
Roditelji se često ispričavaju jer žele zaštititi dijete od osude. Boje se da će ga netko nazvati „previše glasnim“, „čudnim“ ili „napornim“. Zato pokušavaju unaprijed ublažiti reakcije drugih ljudi. Ali stručnjaci upozoravaju da djeca takve isprike mogu doživjeti vrlo osobno.
Ako dijete stalno sluša kako se roditelj ispričava zbog njegove energije, emocija ili načina komunikacije, moglo bi početi vjerovati da s njim nešto nije u redu. Umjesto da razvija samopouzdanje, dijete uči kako mora „smanjiti sebe“ da bi bilo prihvaćeno.
Nije svaka različitost problem
Naravno, djecu treba učiti granicama i poštovanju drugih. No postoji velika razlika između nepristojnog ponašanja i osobnosti.
Dijete koje glasno pokazuje uzbuđenje nije neposlušno.
Dijete koje je vrlo emotivno nije „dramatično“.
Dijete koje je tiho i povučeno nije „čudno“.
Mnogo toga što odrasli smatraju neugodnim zapravo je samo dječja autentičnost.
Što možemo reći umjesto isprike?
Umjesto: „Oprostite što je tako glasna.“ Pokušajte: „Jako je uzbuđena.“
Umjesto: „On stalno priča.“ Možete reći: „Baš voli dijeliti ono što ga zanima.“
Takve rečenice ne negiraju djetetovu osobnost, nego je prihvaćaju bez srama.
Djeca trebaju roditelje koji ih neće „umanjivati“
Djeca kroz roditeljske reakcije uče kako gledati na sebe. Ako vide da ih roditelj prihvaća čak i kada odskaču od očekivanja okoline, lakše će razviti zdravu sliku o sebi. Ne moraju sva djeca biti tiha, savršeno prilagođena i „neprimjetna“ da bi bila dobra djeca.
Ponekad upravo ona najglasnija, najosjetljivija i najneobičnija djeca jednog dana izrastu u ljude koji se ne boje biti svoji. A to je možda jedna od najvažnijih životnih lekcija koje im možemo dati