Može li se i kako u našem obrazovnom sustavu uopće uvesti red?
U školi, ali i nadležnom ministarstvu rade oni koje problemi ne zanimaju i kojima škola “smrdi”, djeci treba individualizirati pristup jer ne znaju učiti, osnovnu školu treba produljiti, a srednju skratiti, jer većina djece nakon 8. osnovne nemaju nikakvu ideju što bi htjela raditi u životu, povećati plaće profesorima kako bi im se povećao interes za rad, samo su neki od brojnih prijedloga i reakcija roditelja na tekst objavljen na jednom zagrebačkom portalu o tome što treba promijeniti u našem školstvu.
O problemima u školstvu redovno se piše, a rješenja dolaze sporo ili nikako. Problemi su nagomilavani desetljećima, a roditelji nezadovoljni dinamikom rješavanja i inovativnih pristupa sve češće zazivaju smjenu ministra obrazovanja.
Svijet se ubrzano mijenja, mijenja se društvo, dolaze nove tehnologije, na snazi su nova znanja i vještine. Mnogi u svijetu okrenuli su se za tim promjenama, ali prema reakcijama roditelja, ne i hrvatsko školstvo. Reforme koje ono doživljava su ili polovične ili su jednostavno došle prekasno.
Kao glavni problemi navodi se preopterećenost učenika, ali u zadnje vrijeme i problemi u njihovu ponašanju koji nerijetko eskaliraju do agresivnih ispada za što ne postoje stvarna rješenja i sankcije.
U američkim školama otkad već dugi niz godina na snazi je jedna vrlo učinkovita metoda rješavanja učenika s “problemima” u vladanju koji ometaju rad profesora i ostatka razreda, a to je – suspenzija.
Nekoliko dana za hlađenje kod kuće, kada samostalno treba nadoknaditi nastavu ili po potrebi, roditelj mora uzeti par dana godišnjeg odmora kako bi ostao s djetetom. S obzirom da za dječje ponašanje sustav krivi roditelje, trebalo bi se i njih primorati da se bave svojom djecom, pa barem na ovakav način.
Tu je i problem kako mnogi kažu nezainteresiranih nastavnika kojima za rad nedostaje volje i entuzijazma, a posao odrađuju i broje dane do mirovine. Mnogi smatraju da bi im povećanje plaće moglo riješiti manjak volje za radom, dok je dosta onih koji misle da nitko nema beneficije kao prosvjetari, kao na primjer cijele ljetne praznike neradne.
Uza sve to, hrvatski obrazovni sustav ima nedovoljan broj nastavnih sati zbog čega naši učenici postižu ispodprosječne rezultate, a imamo i najkraće osnovnoškolsko obrazovanje u EU-u, te najkraće trajanje razredne nastave.
No, kada se pokrenulo pitanje o cjelodnevnoj nastavi, roditelji su oštro skočili na noge kako nema šanse da djeca provedu cijeli dan u školi, no isti ti roditelji smatraj uda trebamo slijediti europske trendove koji su takvi kakvi jesu.
Ključni problemi koji također trebaju biti riješeni u hrvatskim školama je nedostatak digitalnih vještina i poplava superodlikaša.
Informatika se uvodi već i u prve razrede osnovne škole, no grubo je ali istinito reći da se to odrađuje vrlo šturo, vrlo “tanko” i daleko ispod informatičke razine na kojoj se većina naše djece nalazi.
Što se superodlikaša tiče, kod nas je još uvijek popularno kada učenici žive na staroj slavi. Tako će nerijetko odlični i uzorni učenici dobiti pet kada je ocjena subjektivno viđenje profesora iako im znanje nije toliko, dok će inače lošiji učenik u tom trenutku jednakog znanja vjerojatno dobiti manju ocjenu. Da ne komentiramo roditeljske intervencije u školama i prijetnje i moljakanje za ocjenu jer dijete neće upisati željenu školu.
No, za to je isto kriv sustav jer su kriteriji za upis u srednju školu otišli nebu pod oblake, toliko da svaki roditelj osnovnoškolskog djeteta strepi za ocjene već od petog razreda.
Bit će zanimljivo gledati hoće li neki od gore spomenutih roditeljskih apela pasti na plodno tlo i hoće l ise osim pilot projekata išta konkretno pomaknuti u 2024.
foto: Freepik