Tata na popravnom: Drugo dijete i iste greške?
Starog psa se ne može naučiti novim trikovima. Nadam se da je poslovica došla od nekoga tko je pokušao jadnom starom psu pokazati neke nove stvari pa nije uspio, a ne da je osudio psa na prečac.
Ja sam s Djetetom broj dva koje je prije nešto manje od tri mjeseca ušlo u naš život odlučila svog muža pokušati naučiti novim trikovima. Samo nekima, jer logično je, griješit ćemo i dalje, oboje. Ali, ajmo pokušati promijeniti očigledno.
Prvi trik je taj da ne diže paniku oko svega. Dakle, dijete koje bez treptanja gleda 10 sekundi u jednu točku nije (bože mi oprosti) umrlo, niti je doživjelo neku čudnu vrstu šoka, niti je zamrznuto u vremenu i prostoru.
Dijete kojem ukapaš tri kapi fiziološke u nos ne može se od toga ugušiti. Dijete koje na 30 celzijevih stupnjeva nije prekriveno vunenom dekom se ne smrzava. Ako spava dva sata finim mirnim snom, nije oboljelo od neke neizlječive bolesti. Neće jesti? Zakazuju mu svi unutarnji organi…
Objašnjavam mužu da ne želim da me “terorizira” kao s Djetetom broj 1.
Dijete broj 1 svašta je prošlo. Odnosno, ništa nije prošlo jer mu je sloboda bila dugačka koliko i tatina ruka. U parku su vrebale mnoge opasnosti pa je Dijete broj 1 tek sa nepune 4 godine odlučilo prvi put “zaprljati” bosu nogu u pješčaniku. Snijeg je još prošle zime doživljen kao smrtni neprijatelj. Vidjet ćemo kako će biti ove. Sanjke su opasne i hladne. Trava je tako zelena i tako prljava. Jer, vjerovali ili ne, svi gazimo po njoj. Ako si pola metra od tate ili mame ništa ti se ne može dogoditi, ali ako si metar dalje, u smrtnoj si opasnosti.
Najsmješnije od svega su mi ipak bile situacije kada bi se Dijete broj 1 željelo nečime igrati, a muž se želio “igrati” drugom igračkom. Onda je pokušavao prvo nagovoriti dijete da se igra s onim što on želi, a za minutu joj je već lagano uzimao njezinu igračku iz ruke namećući svoju, što je naravno bilo popraćeno živčanim plačem u čijim umilnim zvucima uživamo i danas.
Razgovor uvijek započinjem prijetnjama jer to je jedino što u našoj kući padne na plodno tlo. Običan dogovor i molbe davno su prožvakana metoda koja nikog ne dotiče. Govorim mužu da ne želim s Djetetom broj 2 prolaziti to, to i to, pogotovo zato jer smo sada iskusniji i pametniji i vidimo da je Dijete 1 preživjelo (naravno, zahvaljujući njegovom budnom oku).
Moram reći da je stari pas naučio par novih trikova, odnosno jedno dva, što je začuđujuće puno i iznad mojih očekivanja. Prvi je taj, da moj muž, ljubitelj hermetike i čvrsto zatvorenih prozora pušta zrak u našu spavaću sobu! Ok, vani je dosta toplo i logično je za zaključiti da nas ne vrebaju ozebline, ali ipak! Mojoj sreći, malo je reći, kraja nema…
Drugo, moram primijetiti a me toliko ne gnjavi u vezi odjeće i ne traži da dijete ima pet slojeva na sebi. Ne govori da mu je stalno hladno, bez obzira kako ga ja obukla. Ili možda i to ima veze s vanjskom temeperaturom. Nadat ću se da nema.
Ali tu su mnoge brojne stvari koje su ostale iste i zbog kojih tatek nije položio popravni:
Dakle, jeste li znali da tate mogu nositi dijete najviše par minuta a onda ga idu utješiti u nekom drugom položaju jer su iscrpili svu svoju snagu? Žene mogu nositi djecu cijeli dan, ali vjerojatno zato jer ih pokreću čista zloba i loši živci.
Draga mi je i ova situacija: Kupila sam djetetu broj 2 kapicu sa šiltom i ušima, običnu plavu, ali muž ju mrzi jer je ta kapa zla. Kad god idemo van pita me imamo li drugu kapu. Ja mu svaki put odgovorim da nemamo. On svaki put i dalje pita. Možda nova kapa dođe sama od sebe samo da prekine ovu agoniju?!
Nekidan moja mama drži Dijete broj 2 u krilu koje je malo zlovoljno jer je ujutro cijepljeno. Muž dolazi s posla poljubiti sina i zaključuje (uz neskrivenu paniku) da je djetetu noga poplavila i da mu je odumrla. Ja mu se i dan danas smijem, a oni dalje tvrdi da je noga bila u fazi odumiranja te ju je naravno on spasio jer je jedini primijetio da mu je dovod krvi u nogu presječen.
Svaki put kada krenemo u šetnju ima sto prigovora na djetetovu sigurnost odnosno nesigurnost koj umu ja pružam. Čak na nogostupu hodam preblizu cesti. Zebru prelazim prebrzo. Navlaku za kolica ne namjestim kako treba. niti zaštitu od sunca. dijete je u položaju u kojem će se ugušiti.
Ne znam kako to dijete preživi do 18 sati kada on dolazi s posla da ga spasi iz ralja lude majke.
Pred Djetetom broj 2 brojne su mogućnosti (smrtne opasnosti). Možemo ga pustiti da sam istražuje i pritom se, eto, ponekad udari. Možemo mu dopustiti da se zaprlja i onda ga – oprati! Da padne u snijeg, na travu, da baca zdjelicu s hranom i da ne sluša samo čarobne riječi “Ne” i “Pazi”. Dijete broj 2 još ima šansu da se spasi.
Da ne dočeka zadnji dan ljeta u zimskom kaputu. Da zakašlje od kašice ili komada kruha, bez potrebe da na njemu primijenimo Heimlichov zahvat.
– ti misliš da ti ništa ne radiš krivo? – prigovara mi muž.
Sigurno da radim, ali dok mi nitko ne ukaže na to (a on samo šuti), ja živim u uvjerenju da sve radim tip-top, jer još jedna stara narodna kaže da nitko sebe ne vidi, pa tako niti ja nemam super moći da vidim sebe.
Samo još koji novi trik…i nas dva psa smo na konju!