Zajedničko igranje može rezultirati nesuglasicama i svađama između djece
Je li zajednička igra djece različitog spola u određenoj dobi, odnosno dvije godine i više naprosto nemoguća i bolje ju je izbjegavati?
Mama Misha Valencia, inače po zanimanju socijalna radnica, tvrdi da su miješana druženja djece do osam godina, koja nisu u rodbinskoj vezi u kojoj se natučene glave, krvavi laktovi, čupanje kose i svađanje podrazumijeva, čisti pakao kojeg treba izbjegavati.
Zašto tako misli, uskoro ćete saznati.
– Cijela situacija možda je i moguća – započinje svoje iskustvo Misha – ako imate tihog i poslušnog dječaka, ako takav uopće i postoji, koji će uživati u igranju s lutkama, princezama, željet će se preoblačiti u raznu odjeću te će potpuno “otkidati” na Frozen igračke.
– No – dodaje – ako ste majka energičnog, živahnog. glasnog, zaigranog dječaka, koji obožava skakati, igrati se super junaka i visjeti naglavačke, onda imate druženje koje će se pretvoriti u nadmetanje dvaju jakih volja.
Takvi igranci počinju uvijek naizgled mirno, jer djeca se nekako usuglase oko zajedničke igre ili na to pristanu uz ohrabrenje i poticanje majki. No, volja za suradnjom ubrzo ih prođe kada primijete da im se stvari “otimaju kontroli”.
Dječaci – kaže Misha – počinju inzistirati na tome da su super junaci stvarni i da se trebate igrati super junaka, dok djevojčice vrište u visokom tonu da se njihovi sudruzi u igri moraju isti čas obući u Elsinu haljinu i igrati presvlačenja.
Ako dječaci i postanu zainteresirani za stvari djevojčica, naravno na svoj ni malo nježan način, one im počinju braniti da diraju išta njihovo.
– Ostavi moju kutiju za nakit! Ne diraj moju lutku! Pusti smjesta tu četku!
Naravno, tada je neizbježno – smatra mama Misha – da dođe do svađe, navlačenja, pa potom i natezanja oko igračaka i na kraju, neizbježno, do njihovog trganja ili bacanja.
Nakon toga slijede užasnuti urlici kao iz horo filmova:
– On je baciooo mojuuu lutkuuuu!!!
Sve te svađe i natezanja izvlače i od oba roditelja najbolje što njihove pregovaračke vještine mogu ponuditi.
Strategije kojima bi svi trebali biti zadovoljni uglavnom uključuju: igranje naizmjence igara koje oba djeteta žele te oba djeteta mogu koristiti igračku koju žele određeno vrijeme, a ponekad strategija uključuje kombiniranje muške i ženske igre u jednu zajedničku kojom bi obje strane trebale biti zadovoljne. Na primjer, zašto se ne igrati super junaka Else koja usput zna isplesti moćnu paukovu mrežu?
U tim trenucima, razmišlja Misha, najbolje bi rješenje bilo pustiti neki crtić i djecu opskrbiti grickalicama, što bi roditeljima osiguralo barem pola sata mira. No, gledanje TV-a ne smatra se prihvatljivom vrstom zabave djece novog doba, a pokazuje i manjak roditeljske kreativnosti.
Situacija je naravno, podnošljivija, smatra Misha, ukoliko s druge strane ovog mučnog dogovora imate cool i opuštenu mamu koja se može dobro našaliti sa svim nastalim problemima i svađama. No, ima i onih roditelja kojima takve stvari nisu niti najmanje smiješne.
To su, priča Misha, mame koje imaju “tipične djevojčice”, koje su naviknule samo na igre za djevojčice i općenito su u tom svijetu te na živahne i energične dječake često gledaju kao na “luđake”.
– Moj sin sposoban je preurediti izgled dnevnog boravka u par minuta. Krenuo je u akciju s 9 i pol mjeseci i od tada nije stao. Kada smo u društvu drugih dječaka, takvo ponašanje se ne smatra čudnim i neprihvatljivim. No, kada smo na druženju s mamom koja ima djevojčicu, uvijek nas dočeka kolutanje očima i pitanje poput “Što nije u redu s njim?” – ispričala je Misha koja dodaje da razlike između dječaka i djevojčica u dobi od dvije godine na dalje nisu tako velike, ali jednostavno postoje i to je tako.
Zato, njezino je mišljenje, umjesto da prisiljavamo dječake i djevojčice da se igraju zajedno kako bi razvili neke nove socijalne vještine u mješovitoj igri, trebamo prihvatiti činjenicu da dječaci i djevojčice od tri godine ništa ne gube u svom razvoju ako preskoče zajednička druženja.
Foto: woodleywonderworks