Dolazi prinova – što je starijem djetetu veći šok – ostanak kod kuće ili odlazak u vrtić?
Za par dana mi je termin poroda (ili nije kakve sam sreće J) i razgovaram s prijateljicom (koja treba roditi u kolovozu) o tome kako mi starije dijete još uvijek ide u vrtić. Je li to ok ili nije? E sad, ne bismo nas dvije niti potezale tu temu da nisam na Facebooku (a gdje drugdje?!) po raznim grupama vidjela da mame recimo mjesec dana prije termina ne šalju klince u vrtić. Neke, koliko sam shvatila zbog bolesti, a neke zato da se zadnjim snagama posvete djeci, pripreme ih na novu situaciju ili da se klinci jednostavno izguštaju s mamom jer će ju uskoro morati dijeliti.
S obzirom da sam u trudnoći kroz 9 mjeseci preživjela mučnine, umor, desetak viroza, crijevnu virozu, alergiju, ukočenje vratne kralježnice i da se ne hvalim što sve ne, a nešto od toga i sa svojim djetetom, nekako sam prestala misliti o bolestima i sretna sam što mi mala ide tri tjedna u kontinuitetu u vrtić. I tako mi se termin prišuljao, a ja nisam ni skužila da je ona, eto, još uvijek u vrtiću.
Još sam sretna što svaki dan mogu cupkati po nju i kretati se, a vidim da ona uživa sa ekipom i ništa joj ne fali, ponajmanje ja. Imam osjećaj da sam ju ostavila kod kuće, da bih samo stvorila mrzovoljno dijete kojem se ne mogu dovoljno posvetiti jer moram raditi, a i nisam jednostavno u ovoj veličini i pokretnosti dovoljno poletna za sve njezine želje i vratolomije.
Druga opcija je da ju ne vodim u vrtić i prepustim baki i dedi, što isto nije idelano rješenje, jer kod njih dijete od gotovo 4 godine ne treba jesti samo nego će to sve „bakica nahraniti i narezati, ako treba i prožvakati“, a postojao je i rizik da ju opet počnu hraniti na bočicu jer je šalica opasno zlo iz kojeg piju samo full odrasli ljudi. Usto, kod bake i dede se ne može hodati po stepenicama, pa ju oni moraju (žele)nositi, a tamo naglo izgubi i moć malo duljeg hodanja, pa ju furaju u kolicima ko kraljicu Elizabetu koja je doduše navršila stotu. Kod kuće u parku čisto dobro hoda i trči po par sati, ali eto. Da ne govorim kako se od njih često vrati raspoložena kao mali Hitler, puna naredbi i puna sebe jer tamo joj sve dopuštaju i može raditi sve što hoće.
Dakle, uz izbore (ultra)brižni baka i deda, majka-kit ili vrtić, nekako sam zaključila da je vrtić to što nama treba.
Frendica je istog mišljenja, ne pada joj na pamet malog držati doma i smatra da bi prekidanje njegove rutine u stvari bilo još stresnije, kao da sam dolazak novog člana kući nije dovoljan šok sam po sebi. Njemu još i dvostruki jer je bio uvjeren da čeka brata te je odbacio svaku mogućnost sestre, a upravo ga je to snašlo J.
No, i iz naše okoline došli su savjeti i komentari kako bi dijete trebalo ostaviti kod kuće, pa si nas dvije mozgamo jesmo li majke-nemajke koje podsvjesno samo sebi olakšavaju situaciju ili što?
Tu je još i ova činjenica o kojoj također diskutiramo, odnosno imamo isto mišljenje: Kada dođe prinova, starija djeca će biti kući s nama par dana (npr 2) i potom opet kreću u vrtić.
Ok, obje smo svjesne mogućnosti donošenja bolesti iz vrtića, no druga opcija, novo prekidanje rutine i provođenje vremena kod kuće s mamom koja se oporavlja i malom bebom koja joj uzima puno vremena, se meni čini posve suluda za živahno dijete.
Zašto sjediti kući tri tjedna – izluđivati i mene i sebe i onda krenuti u vrtić i tamo opet šiziti jer se odviknula od vrtića te naravno, kao za inat, pokupiti svejedno neku boleštinu i lijepo ju upakiranu donijeti kući?
Sumnjam da bi ju taj boravak kod kuće sa mnom i bebom nešto posebno zbližio s novim članom, već da bi manjak mog vremena i dijeljenje mame još više došlo do izražaja.
I tako, kad smo sve zbrojile i oduzele, nas dvije smo zaključile da je vrtić najbolje mjesto za naše klince unatoč svim promjenama koje dolaze u njihove male živote te da je za njih najmanje stresno da im ritam ostane takav kakav je.
No, svjedokinje smo da mnoge žene čine suprotno, pa smo otvorene za sve protuargumente i savjete, pri čemu se nadamo da će nam objavljivanje ovog teksta pomoći i da će se javiti mame sa svojim iskustvima.
foto: FrankGuido