Dijete koje nije na istom stupnju razvoja u jednom segmentu, može biti daleko ispred svojih vršnjaka u drugom
Nije lako biti drugačiji od drugih, majke djece s teškoćama to najbolje znaju. Shawna Wingert takva je jedna majka dvojice dječaka od kojih je svatko zahtjevan i “zakinut” na svoj način te je u Huffington Postu podijelila svoj blog o jednoj životnoj epizodi u kojoj se svatko od nas može naći. Naime, jedan od njezinih sinova ima teškoće u učenju i disleksiju te koliko god se roditelji nekad dobro i hrabro nose s teškoćama svoje djece, vanjski svijet i izazovi i komentari koji dolaze iz njega znaju biti ono najteže za podnijeti. Evo njezine priče:
– Sada čita kao da je u prvom osnovne – kazala je Shawna liječnici svog sina, susprežući dah, uzbuđena zbog napretka.
– Molim? Pa njemu je 10 godina?! – užasnuto je reagirala doktorica.
Shawna šuti trenutak, gutajući knedlu, jer je prilično svjesna koliko joj dijete ima godina.
– Pa, s obzirom da je prije dvije godine bio na razni predškolca, vjerujem da je u ove dvije godine ipak postigao značajan napredak- odgovara naposljetku, uvjerena da će i liječnica ipak biti zadovoljna postignutim.
No, nije baš bila.
Ostalo vrijeme provedeno kod nje, razgovarale su o disleksiji i mogućnostima napretka te što se sve može poduzeti kako bi dijete približili stupnju razvoja vršnjaka.
– Otišla sam, kaže, tako tužna iz ordinacije. Tužna zbog svog najmlađeg sina, koji koliko god da se mučio ili trudio, i sam osjeća da to nikad nije dovoljno za druge. I znam zašto se tako osjeća. Teškoće u učenju su ponekad tako podmukle.
Njegova liječnica upoznata je s tim teškoćama i drugačijem pristupu učenju. Poznaje rezultate njegovog testa inteligencije i njegove sposobnosti. Zna što znači dijete koje može biti itekako nadareno u nekim područjima, i potpuno zaostalo u drugima. A ipak se čudi što to isto dijete u svojim najboljim danima može pročitati samo najjednostavniju rečenicu.
– Liječnica me iznenadila svojim komentarom da školski sustav neće moći ‘udovoljit’ potrebama moga djeteta i adekvatno mu pomoći, sukladno njegovim potrebama. Preporučila je da bi možda bi trebao krenuti u neku specijalnu privatnu školu, ali nije sigurna niti da bi to bilo pravo rješenje za njega – piše Shawna, dodajući kako se nakon pregleda vraća kući djeci, iscrpljena, s velikim teretom na leđima.
– Zahvalna sam zbog svih savjeta koje sam dobila i umorna sam od svih savjeta koje sam dobila – napominje – Osjećam se kao da trčim neku utrku, utrku u kojoj me na završnoj crti, na cilju, čeka specijalna nagrda. To je nagrada pomoću koje će moje dijete doseći istu razinu razvoja kao i njegovi vršnjaci.
Njezin najstariji sin čita na fakultetskom nivou, ali neke mu posve jednostavne stvari i svakodnevne dužnosti stvaraju poteškoće. Znači, nikad nije savršeno.
Najmlađi sin, onaj koji pati od disleksije, nekoliko je godina ispred vršnjaka u povijesti i znanosti, no ne čita baš najtečnije.
– Znam sve. I žalim zbog toga. Ponekad želim postići njegov napredak toliko jako, da to boli. Želim moći odgovoriti svima koji me stalno zapitkuju: ‘Da, dostigao je svoje vršnjake. Sad je kao i ostali’. Želim izbjeći paniku koju uvijek osjećam i čiju ružnu glavu prvu ugledam svakog jutra i zadnju svake večeri. Pitam se radim li sve kako treba. Jesam li iznevjerila svoju djecu? Što još mogu poduzeti?
Ipak, svjesna je da joj se želje neće samo tako ostvariti. No, kada pogleda svoje sinove i vidi u kakve osobe odrastaju, što je najvažnije u njihovim životima i kako će, svaki na svoj način biti uspješni jednoga dana, dosezanje standarda joj sve manje znači.
– Danas umjesto da razmišljam o napretku kojeg nismo postigli, radije razmišljam o svemu onome što smo postigli. Radije nego da brinem u kojem se razredu nalazi moj sin, usredotočim se na računalo kojeg može sam sastaviti u manje od dva sata. Danas ću izabrati učiniti ono najbolje što mogu za svoju djecu i neću trčati nevidljivu utrku čiji je cilj isti razred s vršnjacima – poručila je.
foto: Amanda Bowman