Djeca ne trebaju skupe stvari, mi smo ti koji ih nauče na njih
Svi smo vidjeli liste što nam treba i koliko otprilike stoji podizanje djeteta. Na početku je tu razna oprema od krevetića, pelena, bočica i baby gymova, a kasnije su tu troškovi vrtića, garderobe, raznih aktivnosti, izleta, školovanje…
No, kad bi stvari bile tako jednostavne. Kroz odrastanje mnogi svojoj djeci žele priuštiti sve, a pritom sve, znači previše. Neki se pravdaju da sami nisu imali, pa žele da im djeca imaju. Pritom sve, kada malo porastu znači najskuplje tenisice, najnoviju igricu, što god poželi iz kioska na putu do škole, najviše novca na školskom izletu te naravno mobitel koji će izazivati zavidne poglede vršnjaka.
Ipak, imati sve, ponekad znači nemati ono najvažnije. U svoj toj kulturi rastrošnosti, možda smo zaboravili što našoj djeci u stvari ne treba:
- Stotine svjetlećih igračaka koje ispuštaju zvukove i kojima treba 200 baterija da bi radile
- Najnoviji gadget zato što znate da ga neki od prijatelja vašeg djeteta već imaju
- Skupu, markiranu i bojom usklađenu odjeću po kojoj svi odmah vide gdje je kupljena
- Skupe i ponekad nepotrebne aktivnosti svake večeri u tjednu
Što je onda to što djeci treba?
- Klasične igračke koje pružaju više od jedne mogućnosti igre poput plastelina, kocki ili servisa za čaj. Igračaka koje potiču maštu i kreativnost.
- Odjeću koja se smije zaprljati i oštetiti bez prigovora roditelja „Ne smiješ se igrati u tome, znaš li koliko to košta?!“
- Vrijeme s roditeljima, rođacima i prijateljima. Igru na otvorenom. Posjetiti ZOO ili otići na selo ako su iz grada ili u grad, ako su sa sela. Trebaju širiti vidike odlaskom u muzeje, kazališta ili na plivanje.
- Knjige i odrasle koji će ih, čitajući knjige, odvesti u čarobni svijet mašte. Trebaju različite knjige od onih s rimom do klasičnih bajki i priča s dopadljivim likovima.
foto: