U životu trudnice ima raznih radosti, ali i muka
Kad sam ostala trudna, iz čista mira su oko mene počeli letjeti komentari poput: „Trudnoća nije bolest“ ili „Vidi ove trudnice u Danskoj, voze bicikl na minus 70 po zaleđenoj cesti, samo u potkošulji, dok naše u Hrvatskoj samo trče na čuvanje trudnoće“. Ja sam na sve samo poslušno kimala glavom i potvrđivala. Naravno, trudnice su, posebno u prva tri mjeseca kad većinu muče glavobolje, slabost, umor i cjelodnevne mučnije jako raspoložene za kopanje po polju, guranje u javnom gradskom prijevozu gdje sve buja od opojnih mirisa i trčanje maratona.
Kada ta tri mjeseca agonije završe, za vrijeme kojih se ne smiješ žaliti jer si onda jadna, slaba, nesposobna i nisi kao ove čelične Dankinje, trebaju nastupiti najprpošniji mjeseci. Ja sam u ovoj trudnoći imala takva dva. Nakon toga je nastupio opet umor, pa gomila viroza koje sam prehodala bez tableta, svrab koji nije nestajao unatoč tome što sam mlijeko za tijelo trošila u kantama, uspuhanost (unatoč tome što sam svaki dan šetala po dva sata), a ginekologica mi je zaprijetila i da zaboravim na bicikl. Vjerojatno griješi, i ne zna za Dankinje čeličnih maternica i čelične volje.
Da ne spominjem druge radosti koje mogu zadesiti trudnice od hematoma, krvarenja, čuvanja trudnoće, ležanja na lijevom boku, desnom boku, ne smiješ jesti tunu, ne smiješ jesti salamu, zaboravi i na zimsku, pazi na šećer, pazi na tlak, pij ovo, nemoj ono, kreći se, nemoj se previše kretati. A neke trpe mučnine svih 9 mjeseci.
Povrh toga, u svim trgovinama i institucijama nam itekako daju do znanja da trudnoća nije bolest, jer nas nitko ne pušta preko reda. Čak niti u pekarni gdje uletimo ko’ razbješnjeli psi u trenucima pada šećera!
Uza sve to, čisti, kuhaj, radi, trči po dijete, odvezi auto na registraciju, idi vaditi krv 10 puta, vodi dijete da vadi krv, obavi ono, obavi ovo, razboli se, ozdravi i šuti.
I sada netko kaže da trudnoća nije bolest. To je ponekad teška, teška bolest.
Naravno trudnoća je i velika radost, no nemojmo zanemariti i probleme koji nas vrebaju u svako doba dana:
Noć
Prošlo je svršeno vrijeme kada je trudnica u poodmaklim mjesecima trudnoće (kao ja u 7.5), mogla elegantno i dostojanstveno leći u krevet. Nakon što navučem svoju pidžamu iz Gjuro XL, strovalim se na onaj nesretni madrac kao zadovoljni nilski konj u kaljužu. No, zadovoljstvo kratko traje.
Vrlo malo položaja mi je udobno, u stvari samo onaj na lijevom boku, no ako na njemu provedem cijelu noć (već 90. za redom), morat će mi ga na kraju amputirati. Čudi me kako već na njemu nisam zaradila dekubituse.
Spavanje na leđima sam posve otpisala, a okrenem li se na lijevi bok, izložena sam na milost i nemilost 3.5 godišnjoj teroristkinji koja spava s nama (muž ju je dovukao iz kinderbeta prije jedno godinu dana i nije ju više imao srca vratiti jer je tužno plakala) i koja po noći u snu mlati bez da pita tko je. Dakle, okrenem li se prema njoj, riskiram šamar, udarac nogom u trbuh ili kontakt glave od glavu koji prijeti prsnućem lubanje. Mali Rambo time si je osigurao mir i najveći dio kreveta.
Muž se hvali kako njega ne tuče, samo mene navodno voli razvaliti.
Ali moguće je da on niti ne osjeti što se događa jer spava kao klada. Osim što je sposoban zaspati u sekundi, sposoban je i ne probuditi se u slučaju nuklearnog rata. Jednom prilikom kći mu je gurnula stopalo u usta i drugim ga ćeškala po glavi, a on je i dalje zadovoljno spavao. Da ne spominjem kako glavu po noći pribije na kinderbet jer nema kuda s njom, pa mi nije jasno kako se ujutro ne probudi s otiscima rešetki. Očito je otporan na sve.
Kada nakon noći, provedene na 20 centimetara kreveta ujutro trebam ustati, ne razmišljam kojom nogom ću prvo dotaknuti tlo. Sve nade polažem da ću se moći iskotrljati preko ruba kreveta, ako ništa drugo, snagom volje.
Jutro
Trudničko jutro je jutro bez kave, a jutro bez kave je kao rižoto bez riže i ljeto bez sunca i veza u kojoj ste sami.
Prvo mi se potpuno gadila, pa mi se gadio samo miris, a sad mi se gadi cijela navika, a ujedno mi i fali. No, nedostatak kave dobra je isprika zašto ujutro mogu biti ljuta i neraspoložena. A ostatak dana umorna i pospana.
No, imam ja svoj nadomjestak, novu jutarnju rutinu. Sada svako jutro započinjem finom, ukusnom tabletom željeza koja ostavlja privlačan narančasti trag po jeziku i zubima te usporava probavu.
Naravno, to uopće nije problem jer su trudnice poznate po odličnoj probavi! I dok ja tako sišem po 20 minuta jer sam spori sisač, kći me zna tražiti da isplazim jezik i onda se smije kako je narančast. Zatim, kad svoju tabletu posišem na tašte jer moram, slijedi doručak.
Iako bih najradije ispohala pileće šnicle i pojela ih s pizzom i ćevapima kao prilogom, znam da to baš nekako nije zdravo, pa samo zato izblendam neki shake u privlačnoj smeđe-zelenoj nijansi (koji je ipak stvarno fin) ili se najedem žitarica ili pojedem pola kruha ako je baš svjež i onda plačem nad svojim zlodjelom.
Dan
Radni dan započinje kasno, jer muž ne može krenuti u vrtić s djetetom prije pola 10, jednostavno je programiran tako da ne uspijeva izaći iz kuće prije toga. Čak i kad sam kasni na posao, jednostavno ne može, neka nevidljiva sila mu to ne dopušta. Jedino kada mu to pođe za rukom, jest kad Klea ima predstavu u vrtiću i mora biti tamo do 9. Tada nevidljiva sila ipak popusti, jer je i njoj stalo da naše dijete bude kulturno.
Imam sreću što radim od kuće, ali to naravno nikada ne iskorištavam, pa nisam u pidžami do podneva niti sam onako raščupana i nikakva, jer se bojim da mi poštar ne dođe ili onaj striček što očitava struju ili plin i da pobjegnu kada me vide kako izgledam i nikada više ništa ne očitaju.
Usto, radim i intervjue preko skypa, tu i tamo upalim kameru, pa moram izgledati pristojno da mi sugovornici ne počnu vrištati. Nekad, kada ne upalim kameru, a osjećam se kao napuhani bizon, obavim skype ležeći na krevetu jer ne mogu disati dok sjedim.
U moju svakodnevnu rutinu spadaju i šetnje psa. To je dobro jer sam u kondiciji i nisam veliki slon, nego samo njegovo mladunče, a nije dobro jer bez obzira na virozu, temperaturu, mučninu, led, snijeg, terorizam i ostala zadovoljstva, moram van jer psa baš briga.
Šetnja je uvijek fina i relaksirajuća: moj pas divljački navlači i trči za kamenjem, a ja se gegam i prijetim mu da ću ga kastrirati (iako već jesam, ali što on zna!). Slijedi uspon uza stepenice koji mi u prvoj trudnoći uopće nije teško padao. Sada pušem kao da ću se poroditi iako idem samo do drugog kata i žalim samu sebe što nemam lift u zgradi, iako idem samo do drugog kata. Proklete stare zgrade i to što nemaju lift!
Čim ostavim psa kojem naravno ne obrišem šape jer mi se teško sagnuti (pa me muž proklinje i prijeti mi), trčim u vrtić. Iako mi je nekad do vrtića trebalo 10 minuta žustrog hoda, sada mi svaki dan treba minuta dulje. Uskoro ću kretati sat vremena ranije.
Putem nailazim na mnoga iskušenja: Mlinar, sa svojim pogačicama od čvaraka koje su bezobraznici osudili jer su napravljeni od svinjske masti (a kako drugačije?!), pa Klara sa Fri Frijem koje volim otkad znam za sebe, a koštaju samo 10 kuna. Sretna sam kada ostanem čvrsta, ali najčešće pokleknem na povratku iz vrtića, jer onda sam već sva umorna, gladna i istrošena.
Garderoba
Trudnoća zimi je dobra jer….bla bla bla. Trudnoća zimi je koma jer ne želim potrošiti hrpu para na nove jakne i kapute s kojima poslije neću znati što ću, a ne stanem u ništa!! Imam nekoliko izbora: Obući pet slojeva ispod jakne koju neću zakopčati i nadati se najboljem. Iako se ja nadam, i dalje mi bude hladno. Posuditi tatinu jaknu – toliko nisko još nisam spala. Ali nudio mi ju je nekidan, još je bio toliko bezobrazan da mi ponudi i svoje cipele! Posegnula sam za trećom opcijom i nabavila vuneni kaput koji se rasteže u svim smjerovima – nadam se da će bti nosiv i iduće godine.
Garderoba mi je općenito trn u oku ovih dana, nekako se suzila na par neprivlačnih komada, a neka odjeća koju sam ranije nosila, izgleda poput odjeće za lutke. Kada se ta odjeća tako skupila? Zašto su svi protiv mene?
Večer
Večer je rezervirana za timarenje same sebe, što za osobu zavidne veličine predstavlja podulji posao. Večer je i vrijeme za žgaravicu, napuhnutost, nervozu zbog cijelog teškog dana i teškog života. Večer je vrijeme kada bih trebala preskočiti čokoladu, ali moram se nečim utješiti.
Gledam li film, treba mi 70 jastuka kako bih se podbočila kako ja želim i onda tako provela 20 sekundi, da bih onda opet sve razmjestila.
Večer je i doba dana kad prekinem film da bih 50 puta otišla na wc. Očito me cjelodnevna zaliha vode odlučila baš tada napustiti.
Još samo malo, tješim se i držim jezik za zubima jer tko progovori, na njega leti prvi kamen.
foto: Emily Hanna