Život samohranih majki nije život bez snova i stabilnosti
Samohrane majke nisu usamljene očajnice, ne žive na grbači svojih bivših i ne umiru da odu na spoj s bilo kime. Rastavljene i solo bloggerice na društvenim mrežama upravo su zbog takvih zabluda podijelile još neke predrasude, iritantne činjenice te komentare s kojima su se susrele u svom samohranom životu:
- Ljudi često kažu da nikada ne bi mogli raditi sve što ja radim. Stvarno? A koja je alternativa? Jednostavno radim ono što je dobro za moju djecu i to je to.
- Većina vjeruje da je solo mama u potrazi za “dobri muškarcem” koji će joj pomoći u odgoju njene djece.
- Ljudi smatraju da vaši snovi završe kada postanete samohrana majka. Upravo suprotno, sad sam još odlučnija da živim svoje snove, a isto želim i svojoj kćeri.
- Samohrane majke su same, ali nisu usamljene i nisu napaljene na svakoga.
- Trebamo muškarca kako bi nam obavljao poslove po kući. U mogućnosti smo i same raditi iste te poslove.
- Tražimo nekoga tko će nas “spasiti”. Hvala, ne treba, dobro sam! Moja djeca imaju oca, tako da ne trebaju novoga. Koga tražim? Nekoga sa samopouzdanjem i samopoštovanjem da zajedno uživamo.
- Ljudi često pretpostavljaju da mrzim oca svoje djece. Znaju govoriti ružne stvari o njemu preda mnom (iako ga niti ne poznaju), samo kako bi mi na taj način “pružili podršku”. No, ne znači ako sam donijela odluku da imamo zdraviji odnos i ne budemo zajedno, da ga nužno i mrzim.
- Djeca samohranih roditelja sigurno su goreg ponašanja jer eto, dolaze iz “razorenog” doma.
- Ako sam samohrana majka, ne znači da moje prijateljice, poznanice i kolegice trebaju čuvati svoje muževe u mojoj blizini, jer ništa me ne bi toliko odbilo kao nevjeran muškarac.
- Ne mislim kako bi se sve moje prijateljice trebale razvesti zbog svojih problema i da trebamo osnovati neku vrstu kluba.
- Odustale smo od braka olako i iz hira.
- Izabrale smo lagan izlaz. Lagan?! To je bio najteži izlaz!
- Ne traži svaka samohrana majka “sponzora” niti vene za muževom alimentacijom. I mi smo sposobne raditi puno radno vrijeme, završiti škole, uspostaviti nove rutine i kreirati stabilnost svojoj djeci. Usput nađemo u sebi snagu za koju nismo niti znale da postoji.
foto: Parker Knight
Sve je to super, ali bit braka nije da se razori, nego gradi i popravlja ono narušeno, a ne kada negdje zaglibi odma- razvod. Osobno podržavam razvode samo u slučaju nasilja, ili učestalih preljuba, sve drugo se može riješiti! Također nevidim razlog da se netko vjenča samo zbog toga što imaju dijete, budite zajedno, živite zajedno, vidite gdje to ide, pa se onda odlučite na veči korak, ako ne onda se raziđite, ali brak zbog djeteta nema neku svrhu, niti opstaje.
Poštovana gđo Jelkić,
svojim ste komentarom upravo popunili neke od praznina u tekstu gore. Ili, da se preciznije izrazim, Vaš komentar je jedan od onakvih koji me jako iživciraju kad ih čujem. Samohrana sam majka (iako to u Hrvatskoj baš nije dobar izraz jer po zakonu si samohran roditelj samo ako se drugi odrekao skrbi, što kod mene nije slučaj; dakle, ja sam majka djeteta koje ima oca, ali živi samo sa mnom) i kao takvu jako me živciraju komentari poput Vašeg. Oh, dvaput sam napisala isto. Vidite koliko me živcira.
Ako su nasilje i preljub (i to ne jedan, nego učestali??) jedino što Vi možete “opravdati” kao razlog za razvod, to je samo dokaz da nemate pojma kakvih sve brakova, veza, odnosa, ljudi i svega ostalog ima. Otkud Vam ideja da je netko “zaglibio” i onda se “odmah” išao razvesti? I da jest, to je stvar svakog osobno. Kod mene to, slučajno, nije tako. Ja sam se borila više od tri godine svim raspoloživim sredstvima da spasim svoj brak i nisam uspjela. I onda od nekog s Vašim mentalnim sklopom dobijem takav komentar. To što nisam okolo kukala i plakala kako mi je teško i što nisu svi od poštara do mesara znali da imam problema, ne znači da ih nisam imala i ne znači da je brak razveden iz hira. Prije nego se odlučite petljati u tuđe živote, dobro razmislite koliko Vam je činjenica poznato i što uopće znate o sebi, drugima, životu i odnosima. Ajme, kako ste mi digli živac!
Što se tiče gornjeg teksta, najviše se slažem s onim da je ovo bio daleko najteži izlaz.
I moje dijete nema razoren dom. Moje je dijete sretno i psihički stabilno (čak imam i papir koji to dokazuje :)) jer, koliko god da su mu roditelji čudnjikavi i nesposobni riješiti međusobne probleme, u stanju su oboje raditi u djetetovom najboljem interesu.