Rusini su jedna od priznatih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Iako imaju dugu tradiciju, o njima se malo zna. Najviše Rusina ima u Vukovarsko-Srijemskoj županiji gdje su i najaktivniji, a među aktivnijima je KUD Joakim Hardi iz Petrovaca. U Zagrebu ima oko 130 Rusina, a od ove godine u planu je pokrenuti kulturno društvo Rusina. Dio programa bila bi glazbena skupina, a potom i neki program za djecu kao bi već od malih nogu imala mjesto prakticiranja i druženja na materinjem jeziku svojih roditelja.
Rusini u Zagrebu rade na osnivanju kulturnog društva u sklopu kojeg će sadržaj dobiti i mala djeca
Trenutni predsjednik Nacionalne manjine Rusina u Zagrebu je Mihajlo Timko koji je u Zagrebu od 1987. godine. S predsjednikom smo razgovarali o zajednici, odgoju na materinjem jeziku i općenito suživotu. Kao otac šestero djece rado nam je odgovorio na pitanja o manjini ili i privatnom životu.
S rodbinom u rodnom kraju povezan je snažno, a kada je riječ o Rusinima, povezan je i sa Zavodom za kulturu Rusina, Katedrom rusistike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Nacionalnim Savjetom Rusina Vojvodine i Izdavačkom kućom Ruske Slovo. Bez obzira na mali broj Rusina u Zagrebu, Timko je zadovoljan životom u Zagrebu.
-Veoma sam zadovoljan, nikada nisam doživio neugodnost zbog toga što sam Rusin. Mnogi ne znaju ništa o nama i prvo pomisle da smo Rusi. No, kada im se objasni da nismo i da smo taj naziv dobili kao žitelji Kijevske Rus – naziv potječe od Varjaga (germanskog plemena) i da smo bili podijeljeni u nekoliko država – kazao je Timko.
Dodao je da Grad Zagreb dobro provodi obveze prema nacionalnim manjinama.
– Ono što se nudi u školstvu je dobro ali bi moglo biti i više programa koji nisu previše vezani uz nacionalnost nego na usklađenost s onim što nam je u sadašnjem stupnju razvoja potrebno kao državi – istaknuo je.
Na upit kako djecu uče svom materinjem jeziku istaknuo je kao najbolji model učenja u obitelji kroz razgovor, pjesmu i osobni primjer.
– Naš jezik je mješavina nekoliko jezika ali nije težak za naučiti. Mi roditelji s djecom razgovaramo na materinjem rusinskom ali oni često između sebe razgovaraju hrvatski jer nikada nisu pohađali nastavu rusinskog jezika ili poneke pročitane knjige – kazao je Timko.
Odrastao je u gradu, a običaji su se više sačuvali u selu. No, dodao je, i običaji su se u posljednjih trideset godina mnogo promijenili.
-Proslava blagdana između Hrvata i Rusina je više manje ista osim što mi imamo običaj za Božić koledavanja – to jest odlazak djece u domove rodbine i prijatelja i pjevanja “koljadoh” (Božićnih pjesama) kao izraz čestitanja – za koje djeca primaju simbolične darove – ispričao je Timko.
Roditelji ne forsiraju druženje djece s drugim Rusinima jer im je zbog raspršenosti u gradu to teško ostvarivo.
-Dok su djeca bila mala susretala su se s vršnjacima na vjeronauku budući da smo “raspršeni” po cijelom Zagrebu, a do 2012. nismo osim Crkve imali neko drugo mjesto za susrete. S druge strane, djeca su stekla prijatelje u ulici, u susjedstvu, u vrtiću i školi i ta su prijateljstva ostala i do danas – zaključio je Timko.
*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: KUD Joakim Hardi – Petrovci