Adaptacija na vrtić često zabrinjava roditelje koji traže savjete po društvenim mrežama
Bliži se početak nove vrtićke godine, po Fejsu i forumima čitam komentare zabrinutih roditelja čija dječica prvi puta ostaju u vrtiću, s novim ljudima, u novom prostoru. Traži se podrška, savjeti kako “preživjeti” prve dane, mjesece, kako djeci olakšati adaptaciju, da li je bolje ako su tete mlađe ili starije, privatni ili gradski vrtić, iskustva iz pojednih vrtića…
Naša curka je krenula sa 13 mjeseci u privatne jaslice, i to usred ljeta jer sam ja morala početi raditi, i bila sam van sebe. Rutina koju smo poznavale do tada, odjednom se kompletno promijenila, iako sam se to ljeto trudila uvesti vrtićki ritam, ona je i dalje imala dva spavanja dnevno, bila je dijete koje se obožavalo nositi, nikad se nije sama mogla zaigrati, animirali smo je od jutra od večeri i doista me bilo strah kako će se snaći.
Moram priznati da sam se veselila povratku na posao, razgovoru sa odraslim ljudima, šminkanju i frizuri 🙂 a s druge strane, bila sam prestravljena što moram biti 9 sati bez svojeg djeteta i što ju moram ostaviti skroz nepoznatim ljudima iako sam naravno znala da su to educirani odgajatelji koji se znaju nositi sa svime što adaptacija donosi. Čitajući razna iskustva mama, preplašeno sam očekivala ugrize, masnice, bilo me strah da će ostati gladna jer mi nije bilo jasno kako tete uspiju nahraniti toliko jasličara.
Srećom, dobili smo odlične tete i nekako su mi na prvu ulijevale povjerenje. Moje dijete je nakon mjesec i pol dana u jaslicama počelo samo jesti, postala je samostalnija, veselila sam se črčkama koje su tete stavljale na pano…a srećom ugrize i masnice još nisam doživjela.
Adaptacija nije bila lagana, dapače mislim da nam je bila jedna od težih. Činjenica je da dijete od 13 mjeseci je premalo za jaslice, i ljutila sam se kada su mi ljudi govorili da su jaslice nužno zlo. Jer, nama su bile jedini mogućni izbor. Teta čuvalica nije dolazila u obzir, zbog povjerenja i zbog financija, bake i djedovi imaju svoje poslove i obaveze (iako moram priznati da su nam puno uskakali i puno pomogli, veliko HVALA).
Koliko god smo se mi pripremali, čitali, bili pozitivni, pričali s njom, pokazivali vrtić, nismo se mogli pripremiti na njezine suze, pružanje rukica k nama, srce me boljelo i prvih nekoliko mjeseci živjeli smo rastrgani između posla, bjesomučne jurnjave u vrtić, raznih boleština koje je uredno svaki mjesec skupila, čak smo bili i na razgovoru kod psihologa gdje nam se sutpilno ukazalo da bi ju čak i bilo dobro ispisati jer njezino plakanje uznemiruje grupu i svi lančano krenu plakati te da se ona ne može adaptirati.Nismo si mogli priuštiti da ju ispišemo, ali uskoro su stvari krenule na bolje.
Prihvatila je vrtić, ujutro je ostajala s tetama bez problema, te su čak i one komentirale da je dobro što ju nismo ispisali. Ljetna dežurstva i mijenjanje tete je prošlo super, kao i premještaj u gradski vrtić.Danas se jako veseli vrtiću, ima svoju ekipu, ostaje bez problema čak i nakog dužeg izbivanja i stvarno smo jako sretni kad ju vidim zadovoljnu i veselu.
Napisala i slikala: Dijana Krešić