Prezaštitnički roditelji trebali bi učiti dijete vezi uzroka i posljedica između treće i osme godine
Koliko daleko idemo kako bismo zaštitili svoju djecu? Kada je važno prepoznati trenutke u kojima si roditelji mogu olakšati posao i pomoći djetetu povezati ga s odgovornošću za njegove postupke?
Važna vještina koje dijete mora steći kako bi živjelo u odgovornom svijetu jest veza uzroka i posljedica. U današnjaoj kulturi odgovornost postaje jako rijetka pojava. Manjak odgovornosti uzrokuje pak mnoge muke i probleme.
Razdoblje u kojemu treba početi učiti dijete odgovornosti, savjetuju studije, mora biti u najranijoj životnoj dobi. Preporuke su od treće do osme godine života, i to zbog jednostavnijih zahtjeva koji se u to doba postavlja pred djecu te su samim time i posljedice manje teške.
Roditeljima je ipak često problem dopustiti djetetu da se nosi sa posljedicama svojih djela, jer ih žele zaštititi od razočaranja i boli.
Primjer, roditelj zbog hladnog vremena zahtjeva od petogodišnjeg djeteta nošenje jakne i kape, ali dijete to odbija i dolazi do “borbe“ oko sitnice te dječjeg ispada bijesa. No, takav slučaj ne bi baš bio sitnica kad bi se djetetu dopustilo da uči na greškama i snosi posljedice svojih želja i odluka.
Ako se odlučite na nešto takvo i pustite ga da na svojoj koži osjeti ono što je odlučilo da je najbolje za njega, tada će dijete na pravi način početi učiti o odgovornosti te uzroku i posljedicama. Drugim riječima, trebalo bi dijete pustiti da izađe bez jakne i kape (možete ih ponijeti skrivećki sa sobom) te kada se počne smrzavati, podsjetiti ga na njegovo protestiranje i cmoljenje. No, hoće li se itko odlučiti za ovakav potez? Većina će nas užasnuto odmahnuti glavom i reći kako nismo ludi riskirati upalu pluća zbog životne lekcije.
Za vrijeme borbe oko poslušnosti djetetu šaljete poruke koje mu stvaraju manjak sposobnosti učenja na vlastitim greškama.
Dijete treba žaštitu, a najbolja zaštita je osjećaj autonomije. Malo hladnoće mu neće naštetiti, ali će mu pokazati da posljedice postoje. Roditelji su često pod utjecajem nečijeg mišljenja, stoga sa djecom vode borbu oko poslušnosti.
Naš način života prisiljava nas da se činimo sve kako bi izbjegli strah, a takvo ponašanje usađujemo i svojoj djeci.
Umjesto učenja djeteta vještinama potrebnima za opstanak, pokazujemo im kako se ne treba nositi sa negativnim osjećajima. Zbog takvog stava prema učenju i odgajanju najmlađih tjeskoba u današnje vrijeme doseže do razine epidemije.
Kad djeci oduzmemo priliku da snose svoje posljedice, štitimo ih i stalno smo uz njih kako ne bi pala, pogriješila, bila udarena ili nesretna, u stvari im ne činimo uslugu. Ono što radimo jest da im oduzimamo sposobnost suočavanja sa strahovima i smanjujemo njihovu mogućnost za preuzimanje odgovornost za određeno ponašanje.
autor teksta: Silvio Lončić
foto: Gabriel Lascu