Djeca s teškoćama u razvoju Istaknute teme

“Inkluzija nije za svakoga, neka djeca jednostavno ometaju i usporavaju nastavu”

“Mnogi roditelji ne žele priznati da dijete ima problem. Drugačije je, povučeno je, teže uči. Sramota ih je tražiti asistenta ili konkretnu dijagnozu,

inkuzija

Ova mama smatra da se inkluzija često provodi “na silu”

-Ne želim ispasti neka bezosjećajna osoba, ali stvarno me zanima što misle ostali roditelji i je li moguće da sam usamljena u svom razmišljanju? Smatram da nije svako dijete za inkluziju u da se tako izrazim, redovan razred, bilo da se radi po posebnom programu ili ne – obratila nam se jedna mama.

Naime, ona smatra da se u ime inkluzije, odnosno uključivanja djece s teškoćama u razvoju u redovan sustav obrazovanja, u razrede upisuju svakakvi slučajevi od kojih mnogi ometaju rad čitavog razreda, usporavaju odvijanje nastave, pa čak i ugrožavaju sigurnost ostale djece. Ne misli se na ostatak razreda, nego na pojedinca koji nikako ne zadovoljava kriterije za redovnu, već isključivo posebnu školu.

-Ljudi moji, pa asistenti koje ta djeca dobiju nisu ih sposobni niti osposobljeni kontrolirati. To su ljudi svih mogućih struka. Neki su završili neki potreban tečaj, neki ni to. Dosta je umirovljenika. I onda taj umirovljenik dobije neki granični ADHD slučaj i ne može skakati za djetetom koje ima triput više energije od njega i dođe, gurne neko dijete koje udari glavom o rub stola – napisala je uzrujana mama.

Smatra kako ta djeca oduzimaju previše vremena od nastave, bilo da ih se treba smirivati, stišavati, objašnjavati im, vraćati ih na mjesto jer imaju potrebu prošetati ili stalno izlaziti na wc.

-Neću pisati o slučaju u našem razredu jer bi ljudi mogli prepoznati tko sam. Ali suludo mi je da roditelji inzistiraju da jedva verbalna djeca idu u obične razrede i da to škola dopušta. Kome ta inkluzija ustvari godi? Djeci se tolerira koješta u to ime, a prijatelje sigurno neće naći. I ne govorim sad o lakšim slučajevima. Iako i oni uglavnom, kažem uglavnom, teže nalaze prijatelje. Možemo se svi praviti da nije tako ali je – objasnila je čitateljica svoja razmišljanja.

Dodaje još kako velikim problemom smatra što mnogi roditelji negiraju stanje svog djeteta i ne šalju ga na stručnu procjenu iako dijete očito ima dijagnozu.

-Mnogi roditelji ne žele priznati da dijete ima problem. Drugačije je, povučeno je, teže uči. Sramota ih je tražiti asistenta ili konkretnu dijagnozu, skriva se, mete se pod tepih ako baš nije očito. Čemu to? A i u školi bi pedagozi ili tko već trebali malo bolje raditi svoj posao – poručila je mama, kako je napisala, dječaka koji sad pohađa šesti razred jedne osnovne škole u Zagrebu. Kaže, da zna da njezino mišljenje javno nije popularno, ali kako puno roditelja u svoja četiri zida razmišlja isto samo nitko ne želi ništa na glas komentirati.

Dodajmo da se u Hrvatskoj od ukupno 450,756 učenika njih nešto manje od 30 tisuća suočava s raznoraznim izazovima u obrazovnom sustavu.

Inkluzija, koja omogućuje djeci s teškoćama da se socijaliziraju i kompenziraju nedostatke u psihofizičkom funkcioniranju, igra ključnu ulogu u obrazovnom sustavu. Iako su stvorene pretpostavke za inkluziju, još uvijek se suočavamo s brojnim nedoumicama i nesuglasicama

foto: Freepik

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.