Josipa Stipetić Irha: Manje razvijene zemlje od Hrvatske ponekad su sposobne napraviti više
Josipa Stipetić Irha Feldenkrais je pedagog i magistra fizikalne terapije. Svoj je život posvetila djeci s teškoćama i mnoge od njih po prvi put “postavila na noge”. Uvijek govori roditeljima da se usredotoče na ono što njihova djeca mogu postići, umjesto na ono što ne mogu.
Nakon godina rada u vlastitom obrtu Kretanje, otvorila je i Udrugu PONS u kojoj pomaže obiteljima i djeci, slobodno možemo napisati, iz svih dijelova svijeta. No, ono što je najbitnije, kod nje ne dobijete samo fizikalnu terapiju po Feldenkrais metodi. Dobijete i ugođaj, društvo te najbolju atmosferu.
U razgovoru s njom otkrili smo kako je raditi kao Feldenkrais pedagog s najtežim slučajevima i roditeljima koji su u Hrvatskoj često bez potpore i informacija.
1. Koliko već dugo radite s djecom i kako ste se odlučili posvetiti upravo toj dobnoj skupini? Što vas je inspiriralo da se bavite upravo ovime što danas radite?
-Radim 20 godina s djecom s teškoćama u razvoju. Od studentskih dana sam znala da se želim time baviti i imala sam priliku volontirati u našoj akademiji za razvojnu rehabilitaciju. U to vrijeme smo nas nekoliko volontirali na način da smo radili i pomagali u svemu što je trebalo. To je uključivalo i slanje informacija o tečajevima jer nije bilo interneta i sve se ručno slalo poštom. Zauzvrat smo dobili vrijedno iskustvo jer smo mogli slušati i učiti od vodećih stručnjaka u Europi i u svijetu koje je akademija dovodila u Hrvatsku.
Kada sam ušla malo dublje u svijet djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, divila sam im se i pitala otkud im ta snaga da ih gura svaki dan da budu tako dobri i snažni u borbama koje su prolazili. Još sam dan danas u kontaktu ili radim s dosta djece iz tog mog razdoblja života.
2. Kako je raditi s djecom s teškoćama cijeli dan, svaki radni dan?
. To nije posao. To je životni poziv. Koliko god zna biti teško, to je najljepši poziv koji sam mogla odabrati. Ispunjavajuće i iscrpljujuće u isto vrijeme. Ali i dalje bih izabrala isto.
3. Koliko je točno iscrpljujući ovaj posao, a koliko nagrađujući/ispunjavajući?
-Na kraju dan je definitivno više nagrađujući jer kad vidim rezultate djece koja su imala male ili nikakve šanse, to je onda najljepši osjećaj na svijetu. I ne samo za takvu djecu nego i za onu koja imaju “neke poteškoće” ali nisu naizgled tako velike. No, roditeljima i djeci predstavljaju prepreku u svakodnevnom životu. Posebno u društvu u kojem živimo danas koje i dalje nije baš tolerantno na nekoga tko je drugačiji, tko na primjer ne može pričati, pa odmah smatraju da ne može niti komunicirati.
Imam sreću da poznajem Mariju Crnković koja ne samo da je sa svojim Svenom postigla jedno malo, veliko čudo, nego pomaže i drugim roditeljima da se upuste u svijet alternativne i augmentativne komunikacije te im nesebično konkretno pomaže da roditelji često po prvi puta počnu komunicirati na taj način sa svojim djetetom.
4. Kako ste se odlučili baviti upravo ovime čime se bavite? Što biste radili da niste Feldenkrais pedagog?
-Inače sam po struci fizioterapeut. Završila srednju školu u Medicinskoj školi u Rijeci, najboljoj školi na svijetu kako i dan danas kažem. Magistrirala sam pak na području neuropedijatrije o djeci sa Cerebralnom paralizom. Feldenkrais metodu primjenjujem jer sam primijetila da daje jako dobre rezultate u radu s djecom. Ugodna je za mene kao terapeuta/pedagoga kao i za dijete, pa i za cijelu obitelj. Polazi se od toga što DIJETE MOŽE a ne što dijete ne može i to me je strašno privuklo. Mogu ostati svježa i kreativna u razmišljanju te cijelo vrijeme povezana s djetetom koristeći njegovu pažnju. Dodir koji koristimo u Feldenkairsu je jako nježan i prati dijete. Ne nameće se ono što ja želim nego skupa s djetetom istražujemo njegov ili njezin prirodni potencijal koji ima svaka osoba. To je i veliki rad na sebi i zahvalna sam što sam Feldenkrais metodu imala priliku učiti od tako velikih profesora. U prvom redu moje najveće profesorice iz Jeruzalema Eilat Almagore.
Ne razmišljam o tome što bih radila da nisam Feldenkrais pedagog jer je to toliko ispunjavajuće da nemam prostora misliti o nečemu drugačijem i što bi bilo da nisam počela primjenjivati baš tu metodu. Tu sam se jednostavno našla i imam zadovoljnu djecu i roditelje. Sad se trudim s roditeljima prakticirati Feldenkrais jer se malo priča o tome koliko su oni umorni od svega i godinama posvećeni svojoj djeci. A nitko njih ne pita za zdravlje. Dovoljno je poražavajuće da i dalje u 2023.godini roditelj njegovatelj ili bilo koji drugi roditelj nema pravo u slučaju smrti djeteta na žalovanje nego ih se tjera da se vrate raditi drugi dan. To je sramota za društvo u kojem živimo. Duboko suosjećam s tim ljudima i nepravdom koju proživljavaju.
5. Kako se distancirate od teških dijagnoza i sudbina? Pogađa li vas raditi s djecom koja su u izrazito teškom stanju? Umara li vas to psihički?
-Naravno. Ja sam samo čovjek. Sve me to jako psihički i emocionalno uzima, ali to je tako. To je moj izbor; da sam s njima na putu do kraja koliko god nekad bilo teško. Svi smo tu da si na kraju krajeva pomažemo u životu koliko možemo. Meni su sva djeca ista: s teškim dijagnozama ili s najlakšim dijagnozama. Pitanje je kako se tko od roditelja snađe u novonastaloj situaciji. Nisu svi ljudi isti i ljudi reagiraju na različite načine.
6. Kako postižete sklad privatnog i poslovnog života? Koliko vaš posao utječe na privatnik život? Imate li dovoljno vremena za sebe?
-Uz veliku podršku i razumijevanje mog supruga! Sve sam završila što sam planirala i željela, čak i onda kad nisam mislila da to mogu. No, bez podrške ne bih mogla. Sve je dalje stvar dogovora i dobre organizacije. Često na primjer putujemo i zajedno kada imamo međunarodne obaveze, konferencije ili edukacije.
7. Jeste li ikada poželjeli prestati sa svime i odabrati nešto manje zahtjevno i izazovno, vezano uz svoju struku?
-Nekada sam poželjela potpuno izaći iz struke radi težine uvjeta rada i najviše radi nerazumijevanja okoline. Još je puno predrasuda u društvu u kojem živimo i nekako sam mislila da će do sada neke stvari roditeljima postati dostupnije. I da će dobiti više podrške. Jer ako imamo snažne roditelje kojima se pruža podrška i pomoć, onda je i djetetu lakše i bolje. Pa integracija djece u škole, pa prometne barijere, pa pitanje asistenata i pomoć u kući roditeljima s djecom. Pa povratak roditelja na posao. Naknade koje ljudi primaju za neka ostvarena prava djece… sve to nije dobro posloženo kod nas nažalost. Imala sam prilike biti dosta i raditi dosta van Hrvatske i vidjela sam kako se može. Na primjer Festival inkluzije u Makedoniji na kojem sudjeluje djevojka Deni Žernovska koja pomiče granice u prihvaćanju djece s teškoćama u razvoju je nešto da učimo iz toga i da se divimo. Imala sam sreću da sam radila s Deni otkad je bila mala djevojčica i stalno sam govorila roditeljima da će ona pokrenuti stvari u Makedoniji, koja je po mnogočemu manje razvijena zemlja od Hrvatske. Ali imaju volje i sluha da prihvate neke stvari i krenu u akciju. Deni je živi primjer toga.. Da ne govorim o ostalim zemljama koje su razvijenije od Hrvatske.
8. Danas kvalitetna fizikalna terapija itekako košta. Preko svoje Udruge PONS “uskačete” u pomoć mnogim roditeljima. Nije li vam teško ponekad “pokloniti” svoj rad? Zašto to činite?
-Prije sam radila pretežno privatno preko obrta i firme ali je bilo dosta izazovno. S još dvije predivne osobe ujedno i mame djece s teškoćama u razvoju Marijom Crnković i Natasom Tošanović sam odlučila pokrenuti Udrugu PONS baš zato jer smo godinama pričale o tome što nedostaje u Hrvatskoj i što bismo mi svaka iz svoje pespektive željele promijeniti. Jedan od najvažnijih razloga za pokreta je udruge je upravo bio taj da budemo most između stručnjaka i roditelja. I da im pružimo podršku korz Feldenkrais radionice ili tjedne grupe za rad a roditeljima, ne samo s djecom.
Onda pitanje djece nakon škole što i gdje s njima. To nas jako zanima te planiramo i neke projekte u vezi toga. Kao i osvještavanje ljudi o alternativnoj i augmentativnoj komunikaciji .Nije problem ponekad pokloniti svoj rad, to je jako lijep osjećaj i zato se nadamo da ćemo moći još više raditi na taj način preko raznih projekata, da bismo rasteretili ljude plaćanja. Kad bi svatko od nas dao mali doprinos, svima bi nam bilo lakše bez obzira na težinu okolnosti u kojima svatko živi. I bez obzira na nepravdu koja nas često okružuje.
foto: privatni album