Bosanski jezik uči nekolicina učenika, no profesori smatraju da se može bolje i više
Ajka Srebreniković, profesorica je bosanskog jezika koja predaje u dvije škole – islamskoj gimnaziji doktora Ahmeda Smajlovića i osnovnoj školi Žitnjak – Petruševac.
Budući da svakodnevno radi s djecom koja uče bosanski jezik u školi po c modelu, zanimalo nas je koliko važnim smatra očuvanje jezika te koliko je to bitno samoj djeci koja ga izabiru kao izborni predmet.
-Prije svega, djecu se treba osvijestiti, educirati ih od malih nogu da je očuvanje vlastitog identiteta i jezika osnovna oznaka nekog naroda. Kada spoznamo svoje korijene, onda smo u životu puno jači. Stablo jakog korijenja, da se slikovito izrazim, vjetrovi ne mogu lako iščupati – izjavila je. Ono što je oko jezika posebno željela istaknuti je to da oni svoj jezik nikada nisu nazivali bošnjačkim iako je to stajalo u nekim udžbenicima i Hrvati obično smatraju da Bošnjaci govore bošnjačkim jezikom.
No, Srebreniković je istaknula kako se jezikoslovci i narod nikada oko toga nisu složili te je njihov jezik – bosanski jezik.
A taj bosanski jezik zaineteresirao je i nekolicinu učenika koji ga uče u tri zagrebačke škole, dvije već spomenute i u osnovnoj školi Borovje.
Neka djeca došla su da vide kako ti satovi izgledaju i malo “izvide situaciju” ili radi druženja s vršnjacima, drugi su ozbiljno prionuli na učenje.
Tako u osnovnoj školi Žitnjak Petruševac bosanski uči oko 15 djece podijeljene u dvije grupe. Jedna je od prvog do četvrtog, a druga od petog do osmog razreda. Profesorica Srebreniković smatra da djeca rado dolaze na nastavu bosanskog te kaže kako je dosta važno kako se djeci nastava kreira i prezentira te je bitno da bude zanimljiva, motivirajući i prilagođena njihovu uzrastu.
-Djeca su kreativna, jako puno toga znaju osmisliti i sami što je cilj svake nastave, pa i one bosanskog jezika – napomenula je. U islamskoj se pak gimnaziji ozbiljno obrađuju velika književna djela. I baš u islamskoj gimnaziji ove je godine više polaznika bosanskog jezika nego ikada prije, njih čak 23.
Iako organiziraju razna druženja i manifestacije, profesorica Srebreniković smatra kako je toga ipak premalo i da djeca općenito premalo izlaze iz učionica. Smatra da svatko može pronaći vrijeme, mjesto te sukladno mogućnostima organizirati neko događanje i predočiti što to oni rade.
Zbog velike kulturološke sličnosti Hrvata i Bošnjaka, misli da je posebno teško očuvati kulturološki identitet i jezik. Na primjer, svi će reći da za bosanski jezik ne trebaju niti prevoditelja niti sudskog tumača. No, kaže, taj je jezik ipak različit, no to mu je sudbina kada su narodi toliko bliski, slični, povijesno i kulturološki isprepleteni i povezani. Ipak, svaki narod teži tome da očuva svoju posebnost, pa tako i Bošnjaci.
-Puno toga nas spaja i na tom treba raditi i ukazivati djeci. Na ono što na spaja, a ne razdvaja – istaknula je.
Potporom Grada i lokalne zajednice nije najzadovoljnija i smatra da bi to trebalo biti puno bolje.
Istaknula je način na koji se financiraju učitelji i nastavnici koji nemaju punu normu i puno radnih sati jer je bosanski jezik izborni.
-To se financira iz Ministarstva obrazovanja, lokalna zajednica nije uopće zainteresirana za sudjelovanje kao niti na primjer za plaćanje asistenata u nastavi. Sve bi to moglo puno više i bolje – napomenula je Srebreniković.
foto: Dječja posla
*Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija