Blog Mamina posla Istaknute teme

Znakovi zabrane u dječjem parku samo su ukras. Poštujete li ih ili ste “iznad” toga?

dječjem parku

Jeste li ikada prigovorili drugom roditelju u dječjem parku?


Zašto Hrvatska nije kao Švicarska? A mogla bi biti, mislimo si, imamo sve. Divno more, obalu, otoke, nacionalne parkove, ukusnu hranu…bla bla bla. Imamo sve, ali discipline i kulture nemamo. Političari su nas pokrali, zato nemamo ništa. Ali tko su političari? Ništa drugo nego ljudi iz naroda, a narod smo i mi. Svi mi koji ne poštujemo ona osnovna i najprostija pravila. Svi mi koji vjerujemo da su ta pravila sranje. Za nas ta pravila ne vrijede. Svi rade što žele, pa ću i ja.

Zato mi nismo ni Švicarska, ni Njemačka, ni Danska ni nitko nego smo to što jesmo. Tamo se plaćaju kazne kada se ne poštuju zakoni i red, a mi nismo poznati po tome da volimo poštovati zakone i red. I ne zavaravajmo se da bismo htjeli biti kao oni jer mi ne znamo živjeti tako uredan i normalan život.

Mi smo oni koji kada vide znak u dječjem parku na kojem su prekriženi pas i bicikl, koji si protumače da je to otvoren poziv za psa i bicikl u parku. Znakovi za nas ništa ne znače. Mi smo bolji i pametniji od svih.

I tako ponekad ili da budem preciznija često, kada navečer šetaš psa ili sebe, možeš vidjeti vlasnike (kod mene konkretno staforda i njemačkih ovčara) kako uvode svoje pse u dječji park i brižno za njima zatvaraju vrata kao da štite svoju nejaku dječicu da nikud ne pobjegnu. Jednom mi je netko rekao da im se psi ne slažu s drugima pa ih onda ovdje na miru zatvore da se istrče i nema drugih pasa- Joj, super ideja! Sad kada su mi objasnili zašto seru i pišaju po parku gdje će se moje dijete sutra igrati odmah mi je lakše.

Jer, zašto odvesti psa u pseći park, kad tamo može očerupati neku živčanu pudlicu ili ga zavezati i prošetati dva sata? Ima parka, ima ograde, ima znak ali tko ga šljivi i udri brigu na veselje.

I kada tako šetaš i vidiš staforde/njemačke ovčare/rotvajlere i slično i slučajno prokomentiraš vlasniku da ne bi smjeli biti tu gdje jesu, dobiješ odgovor u nizu ne baš lijepih riječi i još ti prijeti da će ti glavu razbiti i da će tvojoj mami raditi neke ružne stvari.

Onda si staviš mentalnu zabilješku da ti je bolje šutjeti i gledati svoja posla, kao što i komunalni redari i policija gledaju svoja posla, a ne gledaju po parkovima jer to je jednostavno za njih previše.

Naravno, svi mi koji imamo djecu frknut ćemo nosom na te grozne dlakave spodobe koje obavljaju nuždu i rastežu se po dječjim parkovima. Mislim, kako su tako neodgojeni i bezobrazni, dobro znaju da to ne smiju!

No, kada su naša djeca u pitanju, pravila iznenada postaju jako fleksibilna, toliko da ih možete rastegnuti od Dubrave do Jankomira. Dječica smiju sve, pa to je ipak DJEČJI park.

I tako jednog lijepog subotnjeg jutra koje je samo jedno od mnogih jutara i mnogih dana, u parku su dvije mame frendice i još nekoliko roditelja zujača. Klinci se igraju i trčkaraju. Od dvije mame frendice djeca su na rolama i biciklu. Mala na rolama barem zna što radi, pa iako prebrzo juri po parku, donekle je naučila manevrirati na njima. Mali na biciklu ne zna što radi. Vozi brzo, pada stalno s bicikla i jedva održava ravnotežu. Vozi gore dolje po parku gdje ima posve male djece.

Svak iput kad nekog klinca ne pregazi, to je zapravo posve slučajno, ne zato što ga je spretno zaobišao. Mama ga nadgleda “budnim okom” i svakih 30 sekundi se prodere: “Pazi na djecu, pazi na ove male”. Ona je svoj posao odradila i stvarno je dobra mama. Rekla mu je da pazi. Znak ne postoji za nju. Mali je u dječjem parku. A glupi znak koji pokazuje da se s biciklom u park ne smije je tu samo iz čiste zlobe i ne odnosi se na njih dvoje koji stvarno paze. Taj znak je za neku mamu koja ne vikne svakih 30 sekundi.

Da je neko dijete srušio i ozlijedio, sve bi to bilo slučajno. Mama bi se vjerojatno ispričala, izgrdila klinca da zašto nije pazio te nestala iz parka. Da li bi što naučila? Vjerojatno ne. Jer mi smo navikli da očekujemo najbolje od svakoga za sebe iako sami nismo sposobni poštovati slobodu i prava drugih ljudi. Nismo sposobni dozvoliti da se druga djeca sigurno igraju u parku jer želimo da naše dijete nauči voziti bicikl baš tamo.

Nitko od ostalih roditelja ništa ne komentira jer su vjerojatno naučili da od toga nema koristi. Možeš očekivati ili brutalnu svađu ili da ćeš ispasti čangrizav i živčan jer takav uvijek ispadneš ako nešto prigovoriš. Kod nas su vrijednosti naime malo uvrnute. Nije bezobrazan onaj koji krši pravila nego onaj koji na njih ukazuje. Jer zašto bi, za ime božje, prozivao drugo divno ljudsko biće da ne radi ono što mu srce želi? Zar njegovo dijete nema pravo na isti park kao i tvoje samo zato što ima ta dva kotača? Zar ta mama nema pravo na ćakulu s prijateljicom? A ti, ako ti smeta, s tobom nešto nije u redu. Očito ti je brak jadan, nezadovoljna si i nemaš prijateljica i svi te mrze. Logično. Ona je super. Ti si krava.

Mali biciklist je nekoliko puta ozlijedio samo sam sebe. Zabio se u tobogan, pao na koš za smeće, razlijepio se po travi. Mi ostali djecu slijedimo u stopu jer postoji mogućnost da svaki čas budu pregažena dok pokušavaju prijeći put od klackalice do vrtuljka. Mama ćakulica ne mora paziti, ali mi ostali zato pazimo i za nju.

Mrmlja mi potiho jedna žena kako je alergična na bicikle u dječjem parku. Kako se masu puta zakačila s roditeljima, ali nikakve koristi. Ona i mali sjedaju potom na klupu, a biciklist kreće prema njima. Zaustavlja se blizu njih i klima se na biciklu, samo što ne padne. Kaže mu ona da se makne, da će pasti na njih i mali u tom trenutku pada i udari se u koš za smeće. Urla po dvadeseti put toga dana, mama ćakulica baca pogled i vidi da nema razloga za intervenciju, nije ju briga što netko tjera njezino dijete.

Ono se zabavlja, a ona ima mira. Stresan joj je dan. Svi smo čuli jer to je jedna od onih što priča na sav glas. Ima nekih rođendana poslije na koje mora ići i nakupovala je HRPU poklona.

Odlazi nakon nekog vremena i nakon nje ostaje praznina. Svi se mogu slobodno kretati. Zbog odlaska jedne osobe sada drugih pet može normalno funkcionirati. I zato ništa od Švicarske. U Švicarskoj bi pala dobra sočna kazna. U Hrvatskoj se pišu žalbe i povlačile veze da se kazna ne plati.

Od najnebitnijeg čovjeka u zemlji pa sve na dalje, pravila se krše i gazi se druge. Ljutimo se kada netko udari po našim pravima. Ne vidimo kada mi udaramo po tuđima. Jer ovo što mi mali ljudi radimo je slatko i simpatično i nije ne znam kako zlo kada se usporedi s drugim groznim ljudima na vlasti. Ako želimo bolje, od negdje se treba krenuti. Samo, kako to obično biva, najteže je krenuti od sebe.

Komentirajte