Edukacija i savjeti Istaknute teme

Znakovi koje roditelji ne bi smjeli ignorirati: Kako prepoznati da dijete pokazuje osobine psihopata?

osobine psihopata

Osobine psihopata glavnom su uvijek vrlo slične – nanosi se bol drugima bez imalo kajanja


– Želim vas sve ubiti – tom je izjavom šestogodišnja Samantha šokirala, ali ujedno i uplašila svoje roditelje. Od tada, živjeli su u stalnom strahu.

Sve je počelo kada je jednog dana uhvaćena kako na stražnjem sjedalu automobila davi mlađu sestru. Roditelji su je posjeli radi ozbiljnog razgovora te joj pokušali objasniti da je mogla jako ozlijediti svoju sestru te ju čak i ubiti.

Samantha, koju je obitelj usvojila kada je imala dvije godine, samo je prokomentirala:

– Znam – i to s takvom ravnodušnošću da im se krv zaledila u žilama. Tada je dodala da je to u stvari njezin plan. Sve ih ubiti.

Njezini roditelji su je novinarima, koji su radili priču o djeci psihopatima, opisali kao dijete koje je odrastajući voljelo nanositi bol drugima.

U njezinom ponašanju bilo je još dosta toga zabrinjavajućeg.

Često je znala sa svojim igračkama odigravati scene ubojstva te je crtala crteže raznog oružja čak i plastične vrećice kojom bi se nekog moglo ugušiti. Pretvarala se da  ubija svoje plišane igračke. U vrtiću, iako je bila već odviknuta od pelena i naučena na wc, popiškila bi se na drugo dijete, a mlađoj sestri nerijetko je znala uzeti kasicu prasicu, otvoriti je i poderati joj sve novce.

Svoje rođake znala je štipati i gurati te se smijati kada bi plakali.

-Kada su je upitali kako se osjećala dok je ubijala svoje plišane životinje, kratko je odgovorila “Sretno”. Nadala se, pojasnila je, kako će jednoga dana to moći učiniti i nekoj drugoj osobi.

Danas, kao jedanaestogodišnjakinja, Samantha provodi dane u posebnoj ustanovi gdje se svaki dan trudi kontrolirati svoje nasilničko ponašanje. Postavljena joj je dijagnoza “poremećaj ponašanja sa svojstvima manjka empatije i osjećaja”.

Imala je, pisali su novinari, sve karakteristike psihopata u razvoju.

Postoji niz zastrašujućih priča o djeci sklonoj opasnom i impulzivnom ponašanju. No, kako uopće dolazi do takvih sklonosti i čime je psihopatsko ponašanje, ako se tako može reći, izazvano?

Može li dijete koje odrasta u potpuno “normalnoj” okolini uopće postati psihopat? Psiholozi su podijeljenih mišljenja. Mnogi vjeruju kako se psihopati rađaju kao psihopati i takvi i umiru te da okolina nema nikakve veze s tim što jesu, dok se soiopata stvore životnih okolnosti. Neki smatraju da se se osobine psihopata nasljeđuje genetski. No mnogi ljudi psihopatskog ponašanja dolazili su iz bogatih, pristojnih obitelji, čak onih koje su generacijama bile društveno uvažavane i kod kojih nikada nije bilo nikakvog ispada, kamo li psihopatkog ponašanja .

Veliki dio psihologa smatra kako su većina djece koja u sebi gaje određene psihopatske sklonosti i sama  doživjela neku vrstu zlostavljanje u životu.

Viša klinička psihologinja Heather Irvine tako tvrdi  kako je prva djetetova godina presudna te određuje smjer u kojem će se ono dalje u životu razvijati.

– Treba razumjeti da psihopati ne iskoče odjedanput iz nekog skrivenog kutka. Važno je promatrati njihove rane godine te što se s njima događalo i to još od vremena kada su rođeni  – objasnila je Irvine, dodajući kako je većina djece koja pokazuju  psihopatske sklonosti najvjerojatnije proživjela traumu u prvih šest mjeseci po rođenju.

– Kod prisutnosti zlostavljanja djetetu se polagano počne zatvarati emocionalni sustav u mozgu, dok se ostatak nastavlja normalno razvijati. Posljedice zlostavljanja, zanemarivanja i manjka empatije prema djetetu su ogromne. Što je zlostavljanje i zapostavljanje veće, to je veća i mogućnost da dijete ima ozbiljnije sociopatske i psihopatske osobine u svom ponašanju – tumačila je doktorica.

Zanimljiva je činjenica da dijete, koje je na primjer do pete godine odrastalo u toploj obiteljskoj atmosferi punoj ljubavi te onda u toj dobi doživjelo zlostavljanje, ima puno manje šanse razviti psihopatske i sociopatske sklonosti jer se njegov mozak već naučio suosjećanju.

No, ako u prvih šest mjeseci života dijete plače,  a nitko ne dolazi, dijete je gladno, a nitko ga ne nahrani, dijete je samo i uplašeno, a nitko ga ne utješi – mozak djeteta dobiva poruku da njegovi osjećaji nisu važni te kako ono nije nikome bitno.

– Ostatak strukture mozga počinje se formirati oko tog koncepta – kazala je Irvine, napominjući kako manjak empatije inače vrlo rijetka pojava kod djece te kako “pogađa” otprilike jedan posto cijele populacije.

Postoje određena karakteristična ponašanja kod djece koja razvijaju sociopatske ili psihopatske sklonosti, a uglavnom, tvrde stručnjaci, uključuju uništavanje stvari te nanošenja nekog oblika boli sebi ili drugima.

Tako djeca psihopati često ozljeđuju životinje, buše rupe u zidovima, uriniraju po namještaju ili razmazuju izmet po wc-u. Potom uglavnom slijedi ozljeđivanje drugog ljudskog bića, često manjeg, slabijeg i mlađeg od djeteta – psihopata.

Takva djeca pokušavaju stvoriti poveznice i shvatiti uzrok i posljedicu nekog ponašanja, ali uglavnom kroz nanošenja zla, umjesto dobra.

Doktorica Irvine rekla je za news.com.au kako dječji mozak može početi razvijati neosjetljivost od samog rođenja. Iako psiholozi rade s takvom djecom uglavnom s ciljem da obuzdaju svoje nasilno ponašanje, terapije ne poluči uvijek uspjeh. Neka djeca u odrasloj dobi donose loše životne odluke, dok druga nastave s društveno neprihvatljivim ponašanjem koje se može i dalje razvijati. Neka čak odrastu i postanu ubojice.

– Uvijek se možemo nadati da neće doći do najcrnjeg ishoda što se tiče djece, no bez liječničke intervencije teško da će zlostavljano dijete izaći na dobar put – komentirala je, ističući usput kako takva djeca teže uspijevaju u školi, teže ostvaruju prijateljske odnose te su sklona pribjeći nekom neprihvatljivom ponašanju kako bi svrnula toliko željenu pažnju na sebe.

Jednako tako, doktorica napominje, nije svaki udarac znak za uzbunu i strah. Ako dijete uštipne sestru ili počupa psa za rep, ne znači da odmah posjeduje sociopatske sklonosti. Važno je da roditelji obrate pažnju i interveniraju ako se radi o trajnom agresivnom ponašanju koje pokazuje potpuno nepoštivanje osjećaja svih drugih ljudi.

Također, znak za uzbunu je i neprestano nanošenje boli drugim živim bićima oko sebe, bez ikakve želje i sposobnosti za popravljanjem međusobnih odnosa i stvaranja povezanosti.

U slučaju bilo kakvih indikacija za postojanje ovakvog ponašanja, kao prvi korak psihologinja savjetuje roditeljima da iznova i iznova svojoj djeci pokazuju ljubav kako bi preusmjerili njihov mozak na “pozitivan put”.

– Roditelji djeteta koji pokazuje psihopatske sklonosti moraju biti spremni raditi i imati na umu da je pred njima težak put i puno posla. Djeca ne trebaju uvijek samo psihijatre i terapije, više od svega trebaju dom pun ljubavi – poručila je Irvine.

foto: charamelody

Komentirajte