Blog Mamina posla Istaknute teme

Zaboravljanje djece u autu: Roditeljski mozak je preopterećen, ali jesmo li sami krivi za to?

zaboravljanje djece u autu

Zaboravljanje djece u autu ljeti često ima kobne posljedice

I ono što je ljudski prvo pomisliti je “Kako je to moguće”? Ili čak ono pretjerano samouvjereno “Meni se to nikada ne bi moglo dogoditi”.

Mnogi smatraju da je to neljudski pomisliti. Jer ne znamo što se moralo dogoditi roditeljima, ocu ili majci, da ostave, zaborave, previde djecu u automobilu na 50 stupnjeva. Lako je biti pametan iz daljine.

O ovoj temi i psiholozi su imali štošta za reći. Na primjer, kako svi mi koji o tragediji čitamo vjerujemo da smo imuni na takve greške. Kako roditelji kojima se to dogodi nisu nemarni prema svom djetetu. Kako se iza takvog čina kriju vrlo kompleksna psihološka objašnjenja na koja utječe mnoštvo faktora.

No, mi ljudi kakvi jesmo, odmah ćemo osuditi. U krvi nam je. Pa čitam neki dan kako će se u automobile početi ugrađivati neki senzori ili alarmi koji će obavještavati roditelje da je dijete ostalo u autu. Na platformi Indiegogo je pokrenuta i crowdfunding kampanja gdje se skupljaju sredstva za proizvodnju neke vrste takvog senzora u Tampi, SAD. Dobre vijesti.

Netko je podijelio nedavno i tekst na Facebooku o tom senzoru te kreću komentari da je to svakako super, ali kako zaboga neki roditelj može uopće zaboraviti svoje najmilije, svoje najvažnije, svoje dijete na stražnjem sjedalu? Ono, što im mora biti u glavi?!

Da se razumijemo, ja se trudim imati razumijevanja i naučila sam da u životu nikad ne treba reći nikad, ali se nekih 30 posto mene isto pita kako je to moguće. Ovih ostalih 70 posto ipak ima razumijevanja i živi u strahu da mi se ne dogodi nešto slično.

I jedna mama pametno napiše. Jednostavno sroči ono što su psiholozi pokušali prikazati komplicirano i nerazumljivo. Roditelji su preopterećeni. Točka. Ovo sve što im se danas događa jednostavno je previše za njihov mozak. Životni tempo brži je od nas samih i sad nije dovoljno biti mobilan i aktivan, potrebno je izgleda cijelo vrijeme trčati. Imati alarme za sve u svom životu. Nekada su as alarmi budili, sada nas podsjećaju da smo izašli iz automobila a da je beba još uvijek tamo negdje iza. Dodatna oprema koja spašava život. Najdragocjeniji život. Nekad su nas alarmi podsjećali da imamo sastanke. Danas su tu da nas podsjete da imamo djecu.

Tužno, uzdahnut ćemo i sjetno se sjetiti starih vremena kada se “takve grozote” nisu događale. I uistinu, nisu. Sindrom zaboravljenog djeteta, htjeli mi to ili ne, sindrom je novog doma. Kao i mnoštvo drugih sindroma kojima je tek u 21 stoljeću nadjenuto ime.

Dakle, preopterećeni smo. Oh, kako su naši roditelji imali bezbrižan život i kako su nas slobodno odgajali. Nitko nije ostajao zarobljen i zaboravljen na stražnjem sjedalu. Je li to moguće? Da su oni zaista imali upola manje briga i obaveza? Ili smo si brige u današnje vrijeme ipak sami, uglavnom sami natovarili za vrat?

Kako je kod vas? Jer teško je govoriti za sve. No, pogledam oko sebe, poznanike, prijatelje, prijatelje prijatelja. Njihove živote. Užurbane. Takvima su ih, mnogi sami učinili. Djecu nije neka zla sila upisala na sedam aktivnosti. Robotika, engleski, nogomet, klavir, ples, zbor, gluma, streličarstvo, mačevanje, gimnastika, aikido…vozimo ih nakon vrtića ili škole gore dole po gradu, kupimo, ostavljamo, presvlačimo, plaćamo. dobro je da znamo i koliko je sati i koji je dan u tjednu. Sve to nekako obavimo i sopćemo od muke kako smo mrtvi umorni. No, na aktivnosti se mora ići. djeca moraju biti u korak s vršnjacima. Ili imati i neku “zabavu” nakon škole jer su danas djeca, eto, jako zahtjevna. Neki stručnjaci znaju kako s njima kvalitetno provesti vrijeme. Jer da dođemo kući i ne idemo nigdje, djeca bi bila pred tv-om. A to ne želimo.

Onda također gledam one koji će iako ne moraju, odraditi svaki blagdan ili vikend, samo jer se satnica bolje plaća. Neka. Njihov izbor. Kažu da dobro žive, ali blagdani nisu rezervirani za obitelj nego za 50 posto više novaca. Ili koliko već. I onda opet plač i žalopojke kako nikad odmora, nikad predaha, posao ih guši…ili mi sebe gušimo u njemu? S nekim svojim interesima? Da nikad nije dovoljno i da uvijek možemo imati više, da ne smijemo zaostajati za susjedom koji ima novi auto i čije dijete sad vozi električni romobil.

Vozimo se u automobilima i tako preopterećeni, s tako umornim mozgom koji sanja o malo više sna, zelenim livadama i vikendu, visimo na mobitelu. Ne znam kad sam zadnji put vidjela da netko vozi bez mobitela na uhu, slušalicama, da ne tipka poruku jedno mukom. I ja razgovaram sa slušalicama. i nekad mi je teško skoncentrirati se na razgovor i na cestu. A po vožnji drugih vozača, vidim da je i njima jednako teško. No, tako smo bitni i traženi i sve je tako neodgodivo da mobitel mora biti uvijek u pogonu. Ali u stvari možda ćemo prosurfati po društvenim mrežama, prelistati mailove iako ćemo isto za 15 minuta moći i u uredu i onda ćemo istrčati iz auta i zaboraviti na dijete. Hoćemo li zaboraviti i na mobitel?

Pitam se sve češće koliko je naša preopterećenost stvarna i koliko smo sebi voljni priznati istinu? Djecu danas pazimo više nego ikad, njihovom odgoju se posvećuje strašno puno pozornosti, tu je moderno roditeljstvo, povezujuće roditeljstvo, helikopter roditeljstvo.

Svi želimo biti uber roditelji. Koji djeci priušte sve. Ali možda njima u stvari samo treba da se sjetimo kako sjede iza nas. Da tijekom vožnje pričamo s njima a ne na mobitel. A u svakom slučaju ni senzor kao dodatna oprema nije na odmet.

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.